JEDNOG dana krajem 2021. godine Arne Semsrott krenuo je s 20.000 eura natrpanih u džepove. Nešto je bilo njegovo, a nešto je posudio od prijatelja. Priznaje da je bio malo nervozan. “Nisam imao pojma hoće li ovo uspjeti”, kaže. Njegovo odredište bio je zatvor Plötzensee u sjeverozapadnom dijelu Berlina.
Planirao je osloboditi onoliko zatvorenika koliko mu je novac u džepovima dopuštao. Arne, 35-godišnji novinar i aktivist, otkrio je rupu u njemačkom pravnom sustavu, piše BBC. Netko tko je osuđen na novčanu kaznu ne mora je sam platiti.
Iskorištavajući rupu u zakonu, nadao se da će privući pozornost na ono što je vidio kao očitu nepravdu: zakon koji sucima omogućuje da šalju ljude u zatvor ako ne kupe kartu u javnom prijevozu. “Oslobodili smo 12 muškaraca iz Plötzenseea tog dana i devet žena iz zatvora Lichtenberg sljedeći dan”, prisjetio se.
Oko 7000 ljudi u zatvoru zbog neplaćanja karte
Od tada su Arne i njegova organizacija Freiheitsfonds (Fond slobode) potrošili više od 800.000 eura kako bi oslobodili oko 850 zatvorenika. Arne smatra da je zakon nepravedan.
“To je velika diskriminacija prema ljudima koji nemaju novca, prema ljudima koji nemaju stan, prema ljudima koji su već u krizi. Vjerujemo da se ovaj zakon mora promijeniti jer to nije nešto što želite u demokratskom i pravednom društvu”, kazao je.
Procjenjuje se da je oko 7000 ljudi u njemačkim zatvorima jer nisu platili kartu u vlaku, tramvaju ili autobusu. Većina njih će u početku biti osuđena na novčanu kaznu, ali je neće moći platiti. Stoga služe takozvanu Ersatzfreiheittsstrafe – zamjensku kaznu zatvora.
Bundestag raspravljao o problemu
Ipak, neki moraju odmah u zatvor. Gisa März spada u tu kategoriju. Mala, krhka žena u srednjim 50-ima dugo se uzdržavala dijelom od prodaje diseldorfskog uličnog časopisa Fiftyfifty. Od studenog prošle godine do ožujka ove godine u zatvoru je provela četiri mjeseca. Dvaput su je uhvatili u vlakovima u Düsseldorfu bez karte.
“Bila sam na metadonu, lijeku koji ti daju kad se skineš s heroina. I svaki dan moraš ići u kliniku. Nisam imala novca. Dobivala sam naknadu za nezaposlene, ali bio je kraj mjeseca i nisam imala više novca”, objasnila je. Gisa je prvo uvjetno osuđena na šest mjeseci zatvora s rokom kušnje od tri godine.
No nije ispunila uvjete koje je odredio sud i na kraju se našla iza rešetaka. Fiftyfifty je naporno radio na podizanju svijesti o njezinu slučaju. Organizirane su demonstracije ispred vladinih zgrada, a novinari nacionalnog časopisa posjetili su je u zatvoru.
O njenom slučaju se raspravljalo čak i u Bundestagu, donjem domu njemačkog parlamenta. Većina ljudi koji putuju autobusom bez karte ne završi u zatvoru. Plate kaznu od 60 eura i to je kraj. No tvrtke za javni prijevoz zauzimaju oštriji stav prema serijskim prijestupnicima.
“Zatvori vole Fond slobode”
Gisa je bila jedna od takvih. Još sedam puta uhvaćena je bez karte u razdoblju između izricanja presude i konačnog odlaska u zatvor. I ranije je osuđivana za isto kazneno djelo. Arne Semsrott nije mogao pomoći Gisi jer je odmah osuđene na zatvorsku kaznu.
Unatoč tome, on vjeruje da ljudi poput nje nikada ne bi trebali biti poslani u zatvor i kaže da mnogi upravitelji zatvora misle isto. “Zatvori vole Fond slobode. Zašto? Jer ljudi koji završe u zatvoru zbog vožnje bez karte tamo jednostavno ne pripadaju. To su ljudi sa psihičkim problemima, ljudi koji nemaju stan, kojima treba pomoć socijalne službe. Zatvori su krivo mjesto za njih”, uvjeren je.
Kaže da mnogi zatvori dijele obrazac za prijavu Fonda slobode dok ljudi stižu na izdržavanje kazne. “Dakle, s jedne strane država kriminalizira ljude za ovo djelo, a onda, s druge strane, ta ista država dolazi u civilno društvo i traži pomoć da se to ispravi. To vam stvarno pokazuje apsurdnost svega toga”, zaključio je.
