Robert Maudsley ima 70 godina i nalazi se u samici u staklenom kavezu od 1979. godine. Izjavio je “ponovno će ubiti ako ga puste” i završio je u samici nakon što je ubio troje ljudi dok je služio doživotnu kaznu za ubojstvo Johna Farrella 1974. godine.
Ovaj čovjek se smatra najopasnijim čovjekom u Velikoj Britaniji, a nazivaju ga i “pravim Hannibalom Lecterom”.
Robert već 44 godine živi u zatvoru Wakefield u izoliranom i neprobojnom staklenom kavezu, dimenzija 5,5×4,5 metara.
Jedino prirodno svjetlo ima kada mora izaći van na obavezne vježbe, ali ne održava kontakt ni s kim od zatvorenika, samo sa šest čuvara koji ga čuvaju.
Jedini namještaj u njegovoj ćeliji su stol i stolica, oboje od presovanog kartona, a WC i umivaonik su čvrsto pričvršćeni za pod. Maudsleyev krevet je od betonskog kamena, a vrata su od čvrstog čelika, otvaraju se unutar kaveza unutar ćelije. Kavez je okružen debelim prozirnim akrilnim pločama i ima mali otvor na dnu kroz koji mu čuvari prenose obroke.
Rođen je u Toxtetu (Liverpool) u lipnju 1953. i proveo je prve godine u katoličkom sirotištu s trojicom svoje braće. Majka mu je bila ovisna o kokainu, a otac je imao problema s alkoholom. Otac ih je godinama izlagao fizičkom zlostavljanju. Najgore je prošao Maudsley jer se često zauzimao za svoju braću, što bi njegovog oca razljutilo pa bi ga strože kaznio.
Znao je biti zaključan u sobi i po šest mjeseci, a jedini posjet bio je kada bi otac ušao u sobu da ga tuče.
“Zlostavljali su nas gotovo svaki dan. Gotovo uvijek su nas tukli i slali u naše sobe”, objasnio je jednom prilikom, rekavši da “najviše pamtim batine. Jednom sam bio zaključan u svojoj sobi šest mjeseci. Moj otac je samo otvorio vrata da me udari. Mislim da je to radio između četiri i šest puta dnevno. Jednom mi je slomio zračnu pušku na leđima.”
Sa 16 godina prebačen je pod skrbništvo u London, a to je bilo razdoblje u kojem je počeo koketirati s kokainom i marihuanom. Kako bi platio drogu, počeo se baviti prostitucijom. Nakon nekoliko pokušaja samoubojstva, bio je prisiljen potražiti psihološku pomoć. Liječnicima je rekao da je čuo glasove koji su mu govorili da ubije roditelje. Također je priznao da je u djetinjstvu bio seksualno zlostavljan.
Kasnije je otišao toliko daleko da je rekao da, “da sam ja ubio svoje roditelje 1970.”, nijedna druga osoba ne bi umrla. Njegove žrtve bile su ubojice i pedofili. Ubijao je samo zločince, hladnokrvno i brutalno, neviđeno.
Njegov prvi zločin i jedini zločin koji je počinio izvan zatvora bio je u dobi od 21 godine. Pedofil po imenu John Farrell kontaktirao ga je radi seksa. Farrell mu je pokazao nekoliko fotografija djece koju je zlostavljao i tako oslobodio Maudsleyev bijes, koji ga je vrlo nasilno zadavio. Osuđen je na doživotni zatvor, a vještaci su preporučili da zbog strašnih psihičkih problema nikada ne izlazi na slobodu.
Bio je to zločin zbog kojeg bi završio u Psihijatrijskoj bolnici Broadmoor. Tamo je počinio svoj drugi monstruozni zločin. Godine 1977. dogovorio se s drugim zatvorenikom i Davida Chesmana, osuđenog za pedofiliju, uspjeli su zatvoriti u ćeliju. Mučili su ga do smrti devet sati.
Zbog ovog je zločina prebačen u Wakefield gdje su bili smješteni najopasniji zatvorenici u zemlji. No to ga nije zaustavilo te je 1978. počinio još dva ubojstva. Prvi od njih bio je Salni Darwood, osuđen za mučenje svoje žene. Pozvao ga je u ćeliju i nasmrt ga izbo nožem.
Kasnije je pozvao još nekoliko zatvorenika, ali nitko nije prihvatio. Zato je krenuo u potragu za još jednom žrtvom i uspio stjerati u kut Billa Robertsa, zatvorenog zbog silovanja sedmogodišnje djevojčice. Maudsley ga je ubio zabivši mu oštru vilicu u uho i mozak. Dužnosnici su svjedočili da je pojeo mozak svoje žrtve.
To nikada nije dokazano, ali od tada će Moldsley biti poznat kao “Hannibal the Cannibal”. Kada je Maudsley bio siguran da je Roberts mrtav, mirno je prišao zatvorskom čuvaru i rekao mu da će večeras biti dvoje manje za večeru i da se na sljedeća ubojstva neće dugo čekati.
Nakon tih zločina, pronašli su način da ga spriječe da više nikome ne naudi te su u podrumu zatvora izgradili izolacijsku ćeliju od neprobojnog stakla. Ćelija je nazvana “stakleni kavez” jer je bila vrlo slična zatvoru u kojem je bio zatvoren filmski Hannibal Lecter.
Godine 2000. tražio je skraćenje roka u kojem bi trebao biti u izolaciji, ali je odbijen. Kako bi lakše podnosio samoću, tražio je dopuštenje da igra društvene igre sa čuvarima ili da mu daju papigu. Također je rekao da će mu, ako ga uskrati, dati kapsulu cijanida da mu okonča život. Svoj 64. rođendan proveo je uživajući u igrici “Call of Duty”.
U intervjuu je rekao:
“Više se ničemu ne nadam. Ne zanimaju me nitko od policajaca i samo im je bitno da se što prije vratim u ćeliju kad otvore vrata. Mislim da bi policajac mogao stati i porazgovarati malo, ali nikad ne.Ovo je kao da se vraćam u djetinjstvo, u sobu gdje sam bio zatvoren šest mjeseci i to me proganja.”
