Prema najnovijim podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) oko 300 tisuća hrvatskih umirovljenika svaki mjesec preživljava s mirovinom manjom od 374 eura, što je nemoguća misija. Situacija je osobito teška zimi kada rastu troškovi režija i grijanja. Kada se uz to dodaju i troškovi lijekova, koji su za mnoge umirovljenike velika stavka u budžetu, život postaje gotovo neizdrživ.
Najveći teret siromaštva osjećaju samci, posebno oni stariji od 65 godina. Njihov životni standard često je na rubu egzistencije, jer nemaju s kime podijeliti osnovne životne troškove. Statistički podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) pokazuju da su stariji od 65 godina izloženi riziku od siromaštva u čak 33 posto slučajeva. Ovaj postotak dramatično raste za one koji žive sami, dostižući zastrašujućih 59,9 posto. Za njih, siromaštvo nije apstraktna statistika, već surova svakodnevica, piše N1.
Za mnoge od tih ljudi pitanje preživljavanja nije retoričko. Njihove mirovine jedva pokrivaju osnovne troškove života, a svaki neočekivani izdatak, poput kvara na kućanskom aparatu ili potrebe za dodatnim lijekovima, predstavlja ozbiljan udar na ionako tanke financije. Odjeću i obuću gotovo više ne kupuju, ne odlaze na izlete, pa čak ni u obližnji kafić na kavu – male radosti koje su nekada bile dio svakodnevnog života sada su luksuz koji si ne mogu priuštiti.
Jedva preživljava
Ivanka, 75-godišnja udovica iz okolice Pakraca, jedna je od onih koja ima malu mirovinu. S mirovinom svog pokojnog supruga, koja iznosi nešto više od 400 eura, ona svaki mjesec balansira između plaćanja režija, lijekova i hrane. Njezin sin i snaha, koji žive u Zagrebu, pomažu koliko mogu, no nisu uvijek dostupni. “Da nemam sina, ne znam kako bih preživjela,” iskreno priznaje gospođa Ivanka.
Polovica njezine mirovine odlazi na režije i lijekove, a zimi i više. Svakog mjeseca mora putovati u grad kako bi podigla mirovinu, kupila lijekove i platila račune, a samo trošak prijevoza iznosi najmanje 50 eura. Kao srčani bolesnik, prisiljena je redovito uzimati lijekove, što dodatno opterećuje njezin skromni budžet. “Često sin plaća moje lijekove, jer inače ne bih imala dovoljno za preživljavanje do kraja mjeseca.”
Unatoč tome što ima vrt, liječnici su joj zabranili teži fizički rad zbog srčanih problema, pa je prisiljena dodatno paziti na potrošnju hrane. “Trudim se da što manje trošim na hranu, jer na to mogu najviše utjecati,” kaže Ivanka, svjesna da je svaki euro važan.
‘Ne bacam odjeću i obuću’
Na pitanje novinara kada je posljednji put kupila nešto odjeće i obuće , kaže da se ne sjeća.
“Imam jedne cipele k’o nove, a preko dvadeset godina stare. Čuvam i ne bacam odjeću i obuću. Imam malo robe, ali kvalitetne koju sam davno kupila i još je nosim. Kada mi je umro otac prije 30 godina kupila sam crnu bluzu. Evo i sad je u ormaru na vješalici, k’o nova je”, zaključuje ova umirovljenica koju je neimaština prisilila da bude jako štedljiva pod stare dome.
