Na vojnom aerodromu “Pukovnik-pilot Milenko Pavlović” u Batajnici održana je prezentacija vojne snage Srbije pod nazivom “Zastava 2024”, kojoj su prisustvovali predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, ministar obrane Bratislav Gašić i načelnik Generalštaba Vojske Srbije, general Milan Mojsilović. Među uzvanicima je bio i Milorad Dodik. Nakon vojne demonstracije, Vučić se obratio okupljenima, a njegov govor objavljen je na službenim društvenim mrežama Ministarstva obrane, piše Dnevno.hr
Ovaj događaj na društvenim mrežama je ponovno pokrenuo usporedbe između Vojske Srbije i nekadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA), a brojni komentatori rekli su kako je nekadašnja JNA bila jedna od vodećih vojnih sila u Europi, a neki su ju svrstavali i u top tri vojske na starom kontinentu.
Vojna sila?
Pitanje pozicioniranja JNA među vodeće vojske Europe osamdesetih godina obavijeno je mitovima. Procjena vojne snage ovisi o nizu faktora, uključujući broj vojnika, tehnološku opremljenost, vojnu strategiju, te savezništva i međunarodnu politiku. U nekim je aspektima JNA bila značajna vojna sila, no postavljati je na treće mjesto među europskim vojskama teško je opravdati.
U razdoblju svog vrhunca, osamdesetih godina, JNA je brojila oko 275.000 aktivnih vojnika, 25.000 časnika i oko 600.000 zaposlenih u obrambenom sustavu, uključujući i vojnu industriju koja je proizvodila većinu konvencionalnog naoružanja. Dodatno, JNA je imala široku rezervnu mrežu s više od tri milijuna rezervista i osam milijuna vojno sposobnih osoba uključenih kroz Teritorijalnu obranu. Ipak, ta brojnost sama po sebi nije garantirala vojnu učinkovitost. Jugoslavija je, primjerice, zbog savezništava i specifične vojne politike, koristila različite tipove i kalibre naoružanja što je predstavljalo ozbiljan logistički izazov u ratnim uvjetima.
Jugoslavenska vojna doktrina bila je obrambena i oslanjala se na teritorijalnu prednost u slučaju napada. Vojna strategija predviđala je povlačenje u brdske dijelove Bosne i Hercegovine, Dalmacije i Crne Gore te zaštitu jadranske obale. Infrastruktura poput vojnog aerodroma Željava kod Bihaća predstavljala je primjer grandioznih vojnih projekata, no stvarna snaga zrakoplovstva bila je ograničena: Jugoslavija je do kraja osamdesetih posjedovala samo 16 borbenih zrakoplova MiG-29, dok su ih mnoge druge europske države imale znatno više.
Politička dimenzija
Nadalje, JNA nije imala nuklearno naoružanje, što je automatski smanjivalo njezin položaj u usporedbi s vojskama NATO saveza i Varšavskog pakta koje su imale nuklearnu zaštitu. Pomorska snaga JNA također se temelji na defenzivnim strategijama s manjim brodovima, što je bilo daleko od kapaciteta većih europskih pomorskih sila poput Francuske, Italije ili Velike Britanije.
JNA je bila multietnička vojska pod kontrolom Saveza komunista Jugoslavije. Ta politička dimenzija pokazala se presudnom tijekom raspada Jugoslavije, kada se vojska našla razjedinjena pod utjecajem etničkih sukoba i političkih nestabilnosti. Kako je Jugoslavija tonula u sukobe početkom devedesetih, JNA je počela gubiti stabilnost te se pokazala nedovoljno ujedinjenom za funkcioniranje kao višenacionalna vojska.
Strukturalna složenost, zastarjela oprema i logistički problemi JNA u velikoj su mjeri narušavali njenu stvarnu snagu. Sve u svemu, naslijeđe JNA danas se često promatra kroz mitove o njenoj veličini, dok podaci i stvarne sposobnosti ukazuju da bi se u europskom kontekstu mogla svrstati u okvir najviše deset najjačih vojski.
