Maksim Klasanović oduvijek je želio svojoj obitelji i sebi osigurati lijep život. Nakon što je odrastao i školovao se u Njemačkoj, gdje mu je majka živjela, već kao vrlo mlad odlazi na Tajland. Tamo je neočekivano stvorio svoju oazu mira i gradio uspješnu karijeru. Međutim, samo jedan nepromišljen potez preko noći mu je istrgnuo iz ruku pravo na sreću. Završio je u najgorem zatvoru na Tajlandu, paradoksalno, u zemlji koja nosi naziv “zemlja slobodnih”.
Tamo je godinama čekao da pravda bude zadovoljena: “Prije zatvora radio sam kao menadžer marketinga u tri hotela na Phuketu (Tajland) i sa svojom partnericom i našom malom kćeri vodio bezbrižan, sretan život. Phuket i moja mala obitelj bili su prvo sidro nakon dugo vremena u mom životu. Našao sam pristanište koje nisam želio izgubiti. Ali preko noći bio sam istrgnut iz tog života. Niz nesretnih okolnosti doveo je do toga da sam osumnjičen kao dio narko bande. A jedino što sam učinio bilo je da sam za prijatelja nabavio broj telefona dilera. Moja kazna bila je 13 godina! 13 godina u najtežem zatvoru u Bangkoku. Doživio sam tamo strašne stvari. Stvari za koje nisam ni mislio da postoje”, piše na svojoj stranici maksimklasanovic.com i dodaje:
“Nakon što sam odslužio 4 godine, trebao sam biti prebačen u Njemačku. Ali, kao i mnogi pokušaji prije toga da pobjegnem s tog mjesta, i ovaj je propao. Zbog toga sam izgubio sebe – a nakratko i želju za životom. No korak po korak izvukao sam se iz tog očaja. Na početku su mi pomogle tehnike disanja i meditacije koje sam naučio od zatvorenika iz Nepala. Pročitao sam stotine knjiga, obrazovao se, otvorio nove vidike i postigao nevjerojatan napredak na duhovnoj razini. U jednom trenutku prestao sam zatvor smatrati užasnim. Postao je moj samostan. Mjesto gdje sam njegovao duhovnost i način razmišljanja, mjesto gdje sam mogao vježbati dan i noć te ohrabrivati druge da rade isto. Kada sam nakon više od 8 godina bio oslobođen zbog amnestije, bio sam drugačiji čovjek.”
Međutim, 30. travnja 2011. godine na Phuketu, njegov se život preokrenuo naglavačke kada je, na nagovor prijatelja Johna, otišao na zabavu i pristao njemu i jednom Amerikancu dati broj dilera, piše Dnevno.hr
‘Nismo bili jedini koji su upali u tu zamku’
Kada je diler stigao, Maksim je s Johnom i Amerikancem sjeo u automobil. Prije nego što je došlo do ikakve razmjene, odjednom su ih opkolili naoružani muškarci. Diler je iskočio iz automobila i pobjegao na unaprijed pripremljenom motoru, dok je Maksim istrčao i pokušao pobjeći, ali je ubrzo, zajedno s Johnom, bio uhićen.
“Kasnije smo saznali da nismo bili jedini koji su upali u tu zamku, nego su i drugi momci, koji su također bili u zatvoru na Phuketu, preko tog istog Amerikanca bili uhvaćeni jer mu je policija ponudila da radi za njih i da mami strance kako bi si smanjio kaznu. To smo vidjeli i kad smo bili uhićeni jer njega nije bilo nigdje. Na policijskoj postaji vidjeli smo kako se šeta vani”, Maksim je ispričao za “Mondo”.
Na postaji su policajci Maksimu ponudili dogovor, ali to je bilo nešto na što nije mogao pristati…
“Bio sam taj koji je napravio najmanji prekršaj i mislili su da sam spreman na sve kako bih se izvukao. Međutim, iako sam imao poznanstvo s dilerom, nije mi palo na pamet nekoga drugog dovesti u nevolju. Osjećao sam se usamljeno i prevareno, i kako bih onda ja mogao prevariti nekog drugog. Zato sam policiji na tu ponudu rekao da ne poznajem nikoga i da nemam nikakve brojeve.”
Kako bi što prije izašao iz nepovoljne situacije, Maksimova obitelj pronašla je odvjetnika preko popisa iz veleposlanstva, nesvjesni da prijevarama nije kraj…
“Odvjetnik je izmislio priču da mu je policija rekla da ja trebam promijeniti svoju izjavu – da slažem kako ne poznajem Johna i ostale, ali kad sam to učinio, policajci su me začuđeno gledali. Tada sam već znao da nešto ide pogrešno. Kad je policija došla svjedočiti da sam lagao na sudu, shvatio sam da me prevario, i dobio sam 13 godina. Nisu ni spomenuli da je moj prekršaj bio samo to što sam dao broj telefona prijatelju, koji ga je proslijedio Amerikancu, a oni su zatim zvali dilera. Na sudu su tvrdili da sam lagao i da poznajem Johna, svog prijatelja, te da imaju informacije kako surađujemo kao banda. To su dodali jer su bili ljuti što sam promijenio izjavu. Prije toga su uvijek bili na mojoj strani i govorili mi da kažem istinu te da ću onda ići kući, jer je moj prekršaj najmanji. Na kraju sam dobio toliko godina jer su me okarakterizirali kao člana bande, otkrio je Maksim za “Mondo.”
Odvjetnik ga je nakon dva tjedna posjetio u zatvoru i obećao mu da će sav novac (52.000 eura) vratiti, no na kraju je njegovoj majci vratio samo 3.000 eura uz riječi da “treba biti sretna što je i to dobila, jer je on trebao biti osuđen na doživotnu kaznu”. Također je kasnije saznao da mu je ukrao i “Rolex” sat koji mu je policija oduzela prilikom uhićenja. Navodno je sat vratio njegovoj majci, ali kad je Maksim kasnije izašao, vidio je da je u pitanju kopija, a ne pravi “Rolex”.
‘Nije bilo moguće osjetiti nikakav osjećaj’
Kad je čuo da će na Tajlandu provesti toliko godina u zatvoru, Maksim kaže da nije osjetio ništa.
“Praznina. Nije bilo moguće osjetiti nikakav osjećaj. Jednostavno sam sjeo i iduća dva sata proveo u nekoj praznini. Nisam plakao, bio tužan ili ljut, ništa od toga. To je neka vrsta praznine koju je teško opisati. Nema emocija. Možda je neka vrsta šoka, ne znam.”
“Kad nemaš iskustva o zatvorima, očekuješ samo ono što poznaješ iz filmova ili knjiga. Kad sam došao do ćelije, bilo je 180 ljudi u ćeliji u tom trenutku. Očekivao sam svašta, ali ne to – da ne mogu naći mjesto da spustim nogu kako bih došao do onog mjesta kod toaleta gdje su stranci. Jedan Tajlanđanin mi je rekao da idem k njima jer sam jedan od njih. Dođeš tamo i u šoku si. Sjediš i gledaš u njih. Svi te odmah pitaju tko si, odakle si, zbog čega si tu. Na Tajlandu, 12 grama droge je veliki prekršaj,” pričao je Maksim za MONDO o svojim prvim danima u zatvoru u Phuketu, gdje je proveo godinu dana i sedam mjeseci.
Nakon toga prebačen je u Bombat Piset Klang, najteži zatvor u Bangkoku, gdje je proveo još šest i pol godina do pomilovanja, za koje na početku nije ni sanjao da će biti moguće.
“Sve je kao film. Gledaš i razmišljaš, gdje se ovdje sjedi, gdje ćemo spavati, tko su ovi ljudi. Svi te gledaju različitim očima, u tom trenutku kao da vidiš tisuću različitih emocija koje padaju na tebe i ne znaš što misliti. Osjećaš taj miris iz toaleta, a iznad nas stranaca su postavili neko zvono koje se udara svakih 15 minuta kao znak čuvarima vani da je sve u redu. To zvono zvoni cijelu noć i cijeli dan, nikad ne prestaje. Trebaju ti dva, tri tjedna da uspiješ spavati s tim, da živiš s tim. Svjetla su stalno upaljena… Tada počinje život u zatvoru. Iz dana u dan učiš više – kad otvore ćeliju, trčiš na pranje, pa na jelo. Na početku si nitko i ništa, tako ćeš i dobiti – koliko vode ostane za pranje, što ostane od hrane, ako uopće možeš jesti tu hranu. Sve je to doživljaj. Nemaš vremena da dođeš k sebi, da zastaneš i razmisliš o svemu. Prva dva, tri tjedna si samo u nekom stanju, stalno se čudiš,” otkriva on.
Maksim je tada počeo pisati. Imao je dnevnik, točnije papiriće koje je skupljao, i na kojima je svake večeri pred spavanje bilježio događaje za koje kaže da ih “ne smije zaboraviti”. Tako je nastala njegova knjiga koju je objavio po izlasku pod nazivom “Bio sam u paklu i pronašao raj u sebi”, a koja se može naći u knjižarama.
“Tajlanđani su u suštini miran, dobar narod – mi smo bili loši. Nas 50 stranaca, bili smo glasni, uvijek smo imali nešto za reći. Oni znaju svoju zemlju i u kakvoj su situaciji, pa su mirniji. Nas su puštali na miru. Mi smo svaki dan imali neki problem među sobom, netko bi se svaki dan tukao. Ljudi su gubili živce – neki su, poput mene, imali ženu i djecu vani, drugi su shvatili da nikad neće izaći, ali 90 posto njih bilo je prevareno od strane odvjetnika. Neki su izgubili i više novca nego ja. Prvi u hijerarhiji su, naravno, Tajlanđani. Oni su najvažniji u svojoj zemlji – kako van zatvora, tako i u njemu. Na drugom su mjestu svi drugi Azijati, mi bijelci smo na trećem mjestu, a na četvrtom mjestu su crnci,” ističe Maksim i otkriva kako su čuvari mogli biti brutalni – ali samo prema svom narodu.
“Imali smo mnogo tih čuvara koji su bili poput psihopata. Nas nisu toliko dirali, možda zato što su se bojali ambasada, ali njihov narod, tko se nije pridržavao zakona unutar zatvora, njih su jako tukli. Vidio sam neke stvari koje nisam mogao shvatiti, da čovjek može to učiniti čovjeku. Bilo što da naprave, mali prekršaj, ako bi netko ukrao malo hrane ili udario nekoga, kazne su bile surove. Bilo je i onih čuvara koji su samo htjeli pokazati svoju moć, pa bi trojica ili četvorica njih opkolila jednog zatvorenika i tukla ga pred svima. Nas je bilo 2.000 u zatvoru na Puketu, pa bi nas odveli na nogometno igralište, gdje bi tukli dvojicu zatvorenika i puštali nas da to gledamo. Bilo je svakakvih, a malo je bilo onih koji su htjeli ili mogli pomoći.”
Kako je Maksim svojedobno ispričao, tučnjave su bile česta pojava među zatvorenicima, a nije ni on bio iznimka…
“Moja prva tučnjava bila je s jednim Amerikancem koji je ležao pored mene. Bio je profesionalni američki marinac i nožem je raskomadao djevojku, a dijelove njezinog tijela bacio u torbu. Pronašli su ga jer je u torbi ostavio svoj broj telefona. Dobio je deset godina zatvora jer je tvrdio da nije bio kriv i da se samo branio jer je ona htjela njega ubiti. Rekao sam mu da mu ne vjerujem, zbog čega me napao. Potukli smo se i izgubio sam tu tučnjavu. U zatvor sam ušao s 70 kilograma, a izašao s 95. Nisam znao tući na početku”, ispričao je Maksim za MONDO, pa otkrio situaciju kada mu je “pao mrak na oči”:
“Kasnije sam se potukao s jednim crncem koji je uzeo stvari od jednog djeda o kojem sam se brinuo. Bilo mi je toliko krivo da sam ga napao. No, već tada sam bio u treningu, bio sam jak. Taj dan, ne znam što mi je bilo, ali toliko sam poludio na tog momka zbog onoga što je učinio – uzeo i bacio stvari tog djeda i stavio svoje. Krenuo sam na njega i udarao ga dok me nisu odvojili od njega. Na Puketu sam se tukao i s jednim Irancem jer nije htio ležati kako sam mu rekao. Potukao sam se i s jednim iz Tunisa. Svi smo to prošli.”
Maksim je otkrio da je tijekom godina provedenih u zatvoru stekao prijatelje. I dan-danas se dopisuje s mnogima, a s nekima koje je imao priliku vidio se uživo.
“Svi su oni bili potrebni da bih uspio tamo. Onaj tko si dopusti živjeti u samoći, nije izašao iz zatvora normalan. Ne treba dugo da se duh pokvari. Ljudi su već nakon godinu dana izlazili nenormalni na neki način. Moja najveća snaga, naravno, bila je moja kćer i majka. Uvijek sam mislio na njih i molio se Bogu za njih svaki dan. To mi je bilo važno, i nada da ću ih opet vidjeti. To mi je dalo snagu. Bilo je trenutaka kada sam mislio da neću izdržati tih 13 godina. Čak su mi i Tajlanđani govorili kad bi netko umro u ćeliji: ‘Stranče, nećeš preživjeti 13 godina.’ Smijali su se tome, bilo im je smiješno”, prisjeća se Maksim.
‘Najteže je to što ti je oduzeta sloboda’
Ispričao je kako su mu zdrav razum sačuvale mačke o kojima je brinuo u zatvoru u Bangkoku, kao i pozitivan pogled na život – traženje bilo čega što bi pomoglo da preživi godine zatočeništva.
Dani u zatvoru imali su određenu rutinu i pravila, priča Maksim, a točno se znalo kad se što radi.
“Od devet navečer se gasi televizor, na kojem je 90 posto uvijek bila glazba, a 10 posto njihove serije koje nas strance nisu zanimale. Naučio sam pjevati pjesme kad sam naučio jezik, neke sam i zavolio. Nitko te ne tjera da spavaš, ali moraš biti tih. Ujutro ustajemo u 7 sati, kad se ćelija otvara i svi izlazimo. Kupamo se, doručkujemo, a zatim se svi zatvorenici prebrojavaju. Poslije toga radiš što želiš u prostoriji koja je vani. Koristio sam tih 6-7 sati vani za trening i razgovor s nekim. U ćeliju nas vraćaju oko 3 sata, zaključaju nas i to je to.”
Na Puketu je Maksim imao pravo na posjete tri puta tjedno, ali samo 5 do 10 minuta preko stakla. U Bangkoku je također imao posjete tri puta tjedno, ali između 15 i 20 minuta. Posjetiti ga je mogao bilo tko, a kako kaže, u početku su ga često posjećivali bivši zatvorenici kojima je pomagao pri dolasku u zatvor. Najviše se radovao posjetama tadašnje partnerice i kćeri, no to se prorijedilo kad je prebačen u zatvor u Bangkoku. Majka ga je tamo posjećivala jednom godišnje, ali utjehu je nalazio u razgovorima s prijateljicom iz Bangkoka, za koju kaže da mu je bila “kao druga majka”, a koja ga je posjećivala svaka dva tjedna.
“Najteže je to što ti je oduzeta sloboda. To zna samo onaj tko je doživio što znači kada nemaš slobodu. To je nešto neopisivo. Netko drugi to može razumjeti, ali ne i osjetiti. Čovjeku je najteže shvatiti da više nema prava na svoj život. Sada si tu, zatvoren, i ne zna se kada će doći taj dan kada ćeš izaći. Bilo je vrlo teško to što čovjek ne može spavati kad želi, odmoriti se, isključiti sav taj zvuk koji je oko tebe. Zamislite da nemaš nijedan trenutak da sjedneš sam negdje ili da se odmoriš – toga nije bilo. U ćeliji na Puketu i do 300 ljudi u jednoj ćeliji, a onda u Bangkoku do 70 ljudi na 60 četvornih metara. To je uvijek glasno, netko uvijek priča. Neki pričaju glasno, neki pjevaju, ima svega, ali nema mira”, priča Maksim za MONDO i dodaje:
“Mir daje čovjeku neku snagu i čistoću, unutarnju organizaciju, ali kad to nemaš, onda je jako važno da počneš raditi, da pronađeš neke stvari koje ti vraćaju taj mir. To je onda taj unutarnji rad koji samo on može omogućiti. Mnogi ljudi samo čekaju da se nešto promijeni, a to sve čini još težim.”
Maksim je pronašao “bijeg” u treninzima, ali i u nečemu što prije u životu nije prakticirao – čitanju knjiga.
“Brzo sam shvatio da moram nešto promijeniti i počeo sam trenirati. To mi je bila prva mogućnost da isključim sve oko sebe i da se samo fokusiram na vježbu. Druga stvar bilo je čitanje knjiga, koje nikada prije nisam čitao. U životu sam ukupno pročitao pet knjiga i znam koje su to bile, a tada, kad sam ušao u zatvor, knjiga je bilo mnogo. Na Puketu sam u tih godinu i sedam mjeseci pročitao više od 100 knjiga, a neke sam čitao i dva puta. To je bio moj izlazak iz zatvora, izlazak u svijet. Knjige su me vodile van.”
Nemoguće je ne primijetiti da neke stvari čovjeku nedostaju u ograničenim zatvorskim uvjetima, ali kako Maksim otkriva, s vremenom sve nestaje…
“Kada tek dođeš u zatvor, sve ti nedostaje. Ljudi su se tamo šalili što bi sve napravili za jedno pivo. Neki Šveđanin rekao je da bi odmah odrezao mali prst da može popiti jedno pivo. Ali, s godinama, sve je manje toga i ostaje ono što ti najviše znači – dijete, obitelj. Sve drugo polako nestaje, shvatiš da to nije ništa što će ti pomoći u životu – da popiješ jedno pivo ili pojedeš ćevape”, ističe on.
Kada pogleda unatrag na godine provedene iza rešetaka u stranoj zemlji, neke situacije posebno su mu ostavile trag:
“Ostat će mi urezano kad mi kći prvi put dolazi i gleda me kroz to staklo, prvi put kad mi je majka došla, kad su me razdvojili jednom poslije suda – kad me je čuvar odvojio od kćeri, ona plače, a mene su bacili na pod. To ostaje. Bilo je svega. Čovjek koji je pokušao samoubojstvo, a ja sam pokušao reanimirati. Bio je dobar prijatelj i malo sam uspio da ga vratim, ali mi je onda umro na rukama. Jedan mladić koji mi je umro u krilu, ležao je na meni i ja sam ga držao, doslovno gledajući njegov posljednji dah”, prisjeća se Maksim, ali naglašava da vjeruje kako se sve događalo s razlogom:
“To su neke stvari koje će mi sigurno cijeli život ostati. Ne kažem da su to događaji koji me noću progone i zbog kojih patim. Živim život u kojem vjerujem da je sve što mi se dogodilo na kraju bilo za moje dobro. Da je to nešto što je mojoj duši bilo potrebno kako bi došla k sebi. Osjećam da sam sa sobom i da sam pronašao sebe, i da je to moralo biti kako bih došao do toga. Zato, hvala Bogu, sve je dobro.”
Neočekivano i s velikom radošću, Maksim 2019. godine, nakon gotovo devet godina robije u surovim uvjetima, dobiva vijest da je pomilovan! U to vrijeme preminuo je tajlandski kralj, pa su bila dva pomilovanja – jedno zbog kraljeve smrti, a drugo zbog krunidbe novog vladara, njegovog sina. Maksim je bio na listi, ali njegovim mukama još uvijek nije bio kraj i, kako kaže, tek tada je shvatio kako izgleda pakao:
“Nakon pomilovanja bio sam deset dana u jednom zatvoru za deportaciju, koji je bio najgori pakao od zatvora. Ništa naspram onoga što sam proživio. Tad sam spoznao još veći šok. Ljudi tamo doslovno umiru. Samo su stranci tamo živjeli i nema izlaska iz ćelije. Tamo ležiš unutra dok netko ne dođe po tebe, plati ti kartu, dok ne izrade papire… Dva Nijemca koja su bila prije mene umrla su zbog bolesti kože. Tamo ti nitko ne može pomoći kad uđeš. Oko 130 nas je bilo. Prva dva dana sam stajao ili sjedio, nije bilo spavanja koliko je bilo pretrpano. Ljudi su hodali kao zombiji, svima se koža raspadala. Nakon trećeg dana cijelo tijelo bilo mi je u prištićima. Strašno je vruće i samo se znojiš. Svima je bilo tako, ali onima koji su tamo dulje, te prištiće počnu krvariti – to izgleda kao u nekom zombi filmu. Vidio sam čovjeka bez majice kako stoji pored mene, a leđa su mu bila potpuno krvava od rana. Nisam mogao vjerovati što se ovdje događa. Jedan čovjek je u tom paklu bio 14 godina jer u Kini čeka smrtnu kaznu, ne može se vratiti, ali mu ne daju ni da ode u državni zatvor na Tajlandu.”
Nakon deset dana pakla u “zombi zatvoru”, Maksim konačno izlazi na slobodu i odlazi u Njemačku kod majke, ali ga je tek čekao proces prilagodbe na vanjski svijet, koji se jako promijenio u odnosu na razdoblje dok je bio iza rešetaka na Tajlandu, piše Dnevno.hr
Jedna od prvih stvari koja ga je šokirala bila je što je primijetio da svi ljudi gledaju u mobilne telefone, što dok je on bio na slobodi, prije odlaska u zatvor 2011. godine, nije bilo toliko izraženo razvojem novih tehnologija. Teško mu je bilo i naviknuti se na spavanje u krevetu nakon osam godina spavanja na podu, a našao se u čudu pred voćem u supermarketu koje nije vidio otkad je uhapšen.
“Kada sam izašao iz zatvora, pitali su me što je prvo što sam htio jesti. Nisam ni razmišljao o hrani, bilo mi je svejedno. Kad sam prvi put ušao u trgovinu i vidio dio s voćem, stao sam i nisam znao otkud krenuti. Samo sam gledao i razmišljao kako je ovo dobro, pogledaj što sve ima. Ne pamtim kad sam vidio naranču, luk ili rajčicu. Na kraju, tijekom tih osam godina, čovjek se navikne živjeti uz minimum.”
Velike promjene
I u Maksimovom privatnom životu dogodile su se mnoge promjene.
“Dok sam bio u zatvoru, oni su se preselili u Australiju. Njena majka se udala za Australca i otišli su živjeti tamo. U kontaktu smo.”
Posvetio se kvalitetnom životu i pomaganju drugima da pronađu unutarnji mir i sreću koju je on počeo otkrivati još dok je bio u zatvoru.
“Postoji znanost o tome da se sve u životu može okrenuti na naše dobro – ako to želiš. Postoje vrste treninga koje ti u tome mogu pomoći – da naučiš kako je sve u životu za naše dobro. Život nije loš, loši su ljudi koji ne znaju gdje i kuda, pa rade razne gluposti kako bi pronašli sebe. Onda to traže izvana, daju veliki novac… U suštini, sreća koju svi tražimo jest put koji nam je prirodno dan da njime kročimo – kako bismo pronašli sreću. Samo, 99 posto ljudi živi u uvjerenju da se sreća može kupiti. Misle da će sreću naći kad izgrade kuću, kupe bolji automobil, osiguraju djecu – tada će uspjeti. No, u suštini, sreća se pronalazi drugačije, i to sam naučio, i to želim prenijeti drugima”, otkriva Maksim za Mondo i objašnjava:
“To su duhovne vježbe, vrste meditacija, disanja, istezanja, koje uvijek omogućuju toj unutarnjoj priči, tim mislima koje neprestano naviru, da malo stanu, da se smire, da mir zavlada tvojim životom. E, kad mir zavlada životom, onda i sreća počinje rasti i izlaziti na površinu. A kroz tu sreću – sve se mijenja i ta promjena utječe na sve”, zaključio je Maksim.
