Igor Milanović, bivši vaterpolist iz Srbije i dvostruki olimpijski pobjednik, u intervjuu za Tportal podijelio je svoja osobna sjećanja na Dražena Petrovića. Iako nisu bili bliski prijatelji, često su se susretali, družili i izlazili po Zagrebu – i to i u razdoblju kada je rat već bio počeo.
„Nismo bili najbolji prijatelji, da ne bi bilo zabune, ali smo znali izaći, popiti nešto, razgovarati o sportu. On je uvijek pio Coca-Colu ili mineralnu, a ja bih katkada i nešto jače“, ispričao je Milanović, prisjećajući se zajedničkih izlazaka u Tkalčićevoj ili Saloonu. Dražen je, kaže, bio „magnet za djevojke“, ali i iznimno posvećen sportu.
‘Bio je najveći. Njegov radni etički pristup me šokirao’
Posebno emotivno govorio je o trenutku kada je doznao za Draženovu tragičnu smrt 7. lipnja 1993. godine. „Bio sam u Beogradu, bilo je strašno. Godinama sam bio ljut na vozačicu tog automobila, jednostavno nisam mogao prihvatiti da je Dražen poginuo kao suvozač. Bio je najveći sportaš kojeg sam poznavao.“
Milanović kaže kako je tek nedavno pogledao dokumentarac o Petroviću na Netflixu, nakon čega je, kako kaže, plakao bez prestanka. „Znam da je i on mene cijenio. Njega je košarka bila sve. Trening nije završavao dok ne bi ubacio 100 trica zaredom. Ne ukupno – zaredom.“
Olimpijske igre 1984. i prizor koji pamti cijeli život
Jedna od najupečatljivijih uspomena vezana je uz Olimpijske igre u Los Angelesu 1984. godine, kada su vaterpolisti osvojili zlato, a košarkaši broncu. „Slavili smo tri dana, a ja sam se jedno jutro mamuran vratio u olimpijsko selo. I koga vidim? Dražena – u dresu i tenisicama, udara loptu o zid, trenira“, prisjeća se Milanović.
„Pitam ga: ‘Što to radiš, pa sve je gotovo?’ A on meni: ‘Moram trenirati.’ Taj trenutak nikad neću zaboraviti. To govori tko je on bio – dok mi slavimo, on radi na sebi. To me tada, iskreno, šokiralo.“
Sport, respekt i granice koje ne vrijede za prave veličine
Unatoč tome što su dolazili iz različitih sredina i povijesno teških okolnosti, Milanović i Petrović dijelili su međusobno poštovanje i zajedničku ljubav prema sportu. U vremenu podjela, njihova prisnost podsjeća na vrijednost sportskog duha i ljudske povezanosti koja nadilazi granice.
