Marija Milošević, kći Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Srbije i SRJ, napustila je Srbiju nakon izručenja svoga oca Haaškom sudu. Otada živi povučeno u Crnoj Gori, bez kontakta s beogradskim životom i bez namjere da se ikada vrati.
U rijetkom i izuzetno emotivnom intervjuu, otvoreno je progovorila o odnosu prema Srbiji, obitelji i smrti svog oca, ostavivši dojam žene koja ne oprašta i ne zaboravlja.
“Meni je, u stvari, strašno žao što sam se uopće rodila u Beogradu 1965. godine i tamo provela svojih prvih 36 godina. Stalno maštam o tome kako bi bilo divno da su tatini roditelji ostali ovdje i da je tata bio na moru kad je upoznao mamu. Isto bismo se rodili Marko i ja, ali bismo bili sretni i zajedno.”
Srbija? Ne, hvala.
Marija Milošević ne krije ogorčenost. Već dulje vrijeme nije u kontaktu ni sa majkom Mirom Marković ni s bratom Markom Miloševićem, koji borave u Rusiji.
“E, na to pitanje trebam objaviti knjigu ‘Zašto sam ogorčena na Srbiju’”, rekla je, naglasivši da bi jedno poglavlje te knjige svakako bilo posvećeno ledenom odnosu s majkom i bratom.
Sumnje u smrt Slobodana Miloševića
Prema vlastitom uvjerenju, Marija vjeruje da je njezin otac umro pod sumnjivim okolnostima. Referira se na knjigu Vukašina Andrića, u kojoj se iznosi teza o trovanju u Haagu.
“Nisam bila za to da ga pokopaju u Požarevcu. Mislim da nitko od nas, ni živ ni mrtav, ne bi trebao biti u Srbiji. Ima ona latinska poslovica: ‘Nezahvalna domovino – ne zaslužuješ ni kosti moje!’”
Također tvrdi da je Slobodan Milošević pogriješio što je uopće prihvatio predsjedničku funkciju:
“Biti predsjednik Srbije je posao iz pakla. Koji postotak ljudi koji su vodili Srbiju doživi starost? Koliki su umrli prirodnom smrću?”
O devedesetima, padu režima i mitovima o bogatstvu
Govoreći o padu svog oca s vlasti, Marija tvrdi da je rušenje vlasti bilo državni udar.
“Demonstracije su samo kulisa. Države koje znaju čuvati svoj poredak – obrane se. Ova nije znala.”
Na optužbe o obiteljskom bogaćenju u doba inflacije i sankcija odgovara bez oklijevanja:
“Oni koji to pričaju vjerojatno bi se obogatili da su bili na našem mjestu. U psihologiji se to zove projekcija, a narod kaže: ‘Lopov za svakog misli da je lopov.'”
Likvidacije: druga strana medalje
Na temu političkih likvidacija devedesetih, Marija Milošević nudi svoj pogled:
“Ubijen je ministar Vojske Jugoslavije, ubijen je general policije, ubijen je direktor JAT-a… To su bili tatini istomišljenici. A politički neistomišljenici? I danas su živi. Toliko o tim pričama.”
Ipak, javnost ne zaboravlja imena: Ćuruvija, Stambolić, Vušurović, Bošković, Osmajlić, Rakočević, kao ni pokušaje atentata na Vuka Draškovića, niti ubojstvo Zorana Đinđića, koje mnogi vide kao naslijeđe Miloševićeve politike.
