Uoči vojnoredarstvene operacije “Oluja”, Knin je bio grad u kojem je vladala napetost, neizvjesnost, ali i sve očitija spoznaja da je tzv. Republika Srpska Krajina ostavljena na milost i nemilost. Drago Kovačević, tadašnji gradonačelnik Knina i direktor Centra za socijalni rad u Drnišu, u intervjuu za srpske medije iznio je dosad nepoznate detalje iz dana koji su prethodili operaciji koja je promijenila tijek rata u Hrvatskoj.
Zadnje noći Knina: granate, panika i očajnički pozivi
Kovačević se prisjeća noći 3. kolovoza 1995., koju je, kako kaže, proveo sjedeći na pragu vlastite kuće u Kninu. „Kad su pale prve granate, oko pola pet ujutro, znao sam što slijedi“, opisuje. Uskoro se zaputio prema zgradi općine, gdje je zatekao generala i tadašnjeg predsjednika tzv. RSK Milu Martića kako razgovara telefonom. Na drugom kraju linije bio je Slobodan Milošević.
Martić, svjestan da Krajina ne može opstati bez pomoći Srbije, upitao je Miloševića može li računati na vojnu intervenciju. Odgovor je bio kratak i hladan: „Ne mogu.“ Martić, očito izgubljen, upitao je: „Što da radim?“ Milošević je uzvratio s nevjerojatnim cinizmom: „Ubij se.“
Krajina kao politički kavez – Beograd je odlučivao o svemu
Kovačević jasno ističe – tzv. Krajina nikada nije imala pravu političku autonomiju. Bio je to, kako kaže, „politički i fizički kavez“ u kojem su ključne odluke dolazile iz Beograda. Tvrdi da lokalne vlasti, iako formalno postojeće, nisu imale stvarnu moć, dok su sigurnosne strukture pod kontrolom Srbije – preko Martića, crvenih beretki i policije – bile stvarni nositelji vlasti.
Takav model vladanja bio je opasan po one koji su pokušavali djelovati izvan zadanih okvira. Dmitar Obradović, gradonačelnik Vrginmosta, ubijen je jer je prepoznao dvostruku igru. Veljko Džakula, političar koji je nastojao razviti dijalog s hrvatskom vlašću, uhapšen je i zatvoren u tajni zatvor, gdje mu je rečeno: „Samo Bog i ja znamo gdje se ti sada nalaziš.“
Krajina kao alat političke ucjene
Kovačević izravno tvrdi: Miloševiću Krajina nikada nije bila strateški prioritet, već sredstvo u pregovorima o podjeli Bosne s Franjom Tuđmanom. Lokalno rukovodstvo u Kninu, uvjeren je, postojalo je samo kako bi održavalo minimalni red dok se u pozadini odvijao plan etničkog inženjeringa.
U tom kontekstu Kovačević opisuje i scenu iz Banje Luke, kamo se 7. kolovoza 1995. sklonila kolona izbjeglica iz Knina. Na čelu grada dočekala ih je Buba Morina, tadašnja komesarka za izbjeglice iz Srbije. U tom trenutku, tvrdi Kovačević, rečeno im je kako je njihova „zadaća“ naseliti srpska sela u istočnoj Bosni iz kojih su protjerani Bošnjaci i Hrvati – Srebrenicu, Višegrad, Bratunac.
„Istovremeno je policija u Banjoj Luci ulazila u hrvatske kuće i skelom ih prebacivala u Hrvatsku. Njih su potom useljavali u napuštene kuće Hrvata na Baniji. Eto to vam je bilo to njihovo ‘humano preseljenje’“, zaključuje Kovačević.
Sastanak u Beogradu: Teatar političkog apsurda
Između operacija “Bljesak” i “Oluja”, Kovačević je, protiv vlastite volje, sudjelovao na sastanku u Beogradu. Delegaciju iz Knina činili su i Boro Mikelić, Milan Babić, Rade Tanjga i Rajko Ležajić. Mikelić je pripremio iscrpan referat u kojem je tražio smjenu Mile Martića, no prije nego što je uspio iznijeti svoj stav, Milošević ga je prekinuo.
„Rekao je da je kod njega tog jutra bio Martić, da se mnogo sekira i ne spava. Pozvao nas je da budemo složni. U tom trenutku znao sam da je sastanak gotov“, prisjeća se Kovačević.
Dodaje i da je Milošević tada objavio odluku da je Mile Mrkšić imenovan vrhovnim zapovjednikom, i time jasno pokazao da su svi pokušaji promjena u Kninu unaprijed osuđeni na propast. „Igrao se s nama kao mačka s mišem“, zaključuje Kovačević.
Kroz svaku rečenicu ovog svjedočanstva provlači se jedna te ista nit: Srpska Krajina nije propala samo pod udarima HV-a, već i pod teretom vlastite iluzije o neovisnosti. Beograd je cijelo vrijeme držao sve konce u rukama, a lokalni lideri – koliko god neki od njih bili iskreni – nisu bili ništa više od pješaka u unaprijed izgubljenoj partiji.
