Kad su tisuće Srba izbjegle iz Hrvatske tijekom vojno-redarstvene operacije Oluja, mnogi su vjerovali da ih u Srbiji čeka sigurnost i spas. Umjesto toga, mnogi su doživjeli novi oblik torture — ovog puta od svojih sunarodnjaka. U zloglasnom erdutskom kampu, izbjeglice su dočekane kao “izdajnici”, “kukavice” i “krivci za pad Krajine”.
Prema podacima Helsinškog komiteta za ljudska prava Srbije, kroz Erdut je prošlo oko 20.000 krajiških Srba, a mnogi od njih bili su nasilno mobilizirani. MUP Srbije, uz “pomoć” lokalnog Crvenog križa, prikupljao je podatke o novopristiglim izbjeglicama te ih predavao paravojnim postrojbama. Mnogi su završili u rukama Arkanovih Tigrova – notorne jedinice pod vodstvom Željka Ražnatovića Arkana.
Brutalna tortura i psihičko slamanje
Odmah po dolasku u kamp, muškarce su dijelili u grupe. Bez hrane, bez vode, na suncu cijeli dan. Bilo kakav znak pobune kažnjavan je šamaranjem, udarcima, pa čak i vezivanjem za stabla žicom. “Kad bi netko zatražio vodu, odmah bi uslijedilo batinanje”, prisjetio se M.S. iz Kruševca, koji je u Erdut stigao 22. kolovoza 1995.
No, ono što je možda najšokantnije, nisu bili samo fizički napadi. Izbjeglice su morale klečati na kamenju, nositi kamen oko vrata, biti zatvorene u pseće kućice i — lajati. B.S. iz Gline, otac dvoje djece i 40-postotni invalid, svjedoči o tome kako su ga tjerali da provede 24 sata u hladnoj bačvi, a potom tjednima nije osjećao prste.
Jedan od najtragičnijih slučajeva je Dragan Dejanović, kojeg je MUP Srbije priveo i odveo u Erdut. Nakon višemjesečne šutnje, obitelj je zaprimila pismo u kojem ih moli da ga izbave. Umro je 35 dana nakon premještaja iz Baranje u bolnicu u Somboru, navodno od moždanog udara i dijabetesa, no neovisni mediji jasno pišu: “nije preživio posljedice ‘operacije kažnjavanja izdajnika’”.
Verbalne uvrede bile su svakodnevica
Prema svjedočenju N.B. iz Knina, izbjeglice su morale ponavljati pogrdne izraze o sebi. “Ja sam najgori Srbin, ja sam izdajnik srpstva” – parole koje su morali izgovarati naglas, iznova i iznova. Psihološki teror bio je dio plana slamanja izbjeglih Krajišnika.
“Lov na glave” – plaćeni po prognaniku
Zastrašujuće otkriće koje dodatno baca sjenu na ovu epizodu je i informacija da su pripadnici MUP-a Srbije dobivali nagradu od 1.000 dinara za svakog izbjeglicu kojeg privedu. Akcija je imala sve elemente organiziranog progona – izbjeglice su hvatane u tramvajima, autobusima, studentskim domovima, pa čak i na maturalnim zabavama. Dokumenti tih ljudi bili su posebno označeni, čime je identifikacija bila jednostavna.
Šutnja državnog aparata
Jedina institucija koja nije zatvarala oči pred zločinima bio je Helsinški komitet, koji je uputio niz apela domaćim i međunarodnim institucijama. No odgovor Ministarstva informiranja Srbije bio je – nevjerojatan: „Nismo upoznati s mobilizacijom Krajišnika. Možda je to pravna pomoć prema zahtjevima Vlade RSK.“
Slučajevi poput ovog, umjesto da se istraže, postali su tabu tema u Srbiji. Mediji su rijetko, ako ikada, izvještavali o paklu kroz koji su prolazili “braća po oružju”. Strah od Arkana bio je toliko snažan da je nadjačao i želju za pravdom.
A žrtve? Ostale su u sjeni povijesti. Njihovi glasovi i dalje tiho dozivaju, tražeći priznanje, pravdu i ljudsko dostojanstvo. Mnoge obitelji nikad nisu dobile odgovore – niti ikakav oblik obeštećenja.
Ova mračna epizoda izbjegličke tragedije i danas baca sjenu na ulogu srbijanskog državnog aparata u poslijeratnim godinama. Dok god se o ovome ne bude otvoreno govorilo, dok institucije ne preuzmu odgovornost, Srbija neće moći iskreno govoriti o svojoj prošlosti – ni graditi budućnost bez utega zločina počinjenih nad vlastitim narodom.
