U tekstu objavljenom u publikaciji Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, autor Aleksandar Sekulović iznosi niz stavova koji su u svoje vrijeme izazvali reakcije u srpskoj javnosti, ali su i dalje zanimljiv primjer drugačijeg pogleda na ulogu Srbije u ratovima devedesetih.
Sekulović u članku, čije je objavljivanje podržala predsjednica Helsinškog odbora Sonja Biserko, iznosi jasnu tvrdnju da odgovornost za civilne žrtve srpske nacionalnosti tijekom operacije Oluja ne snosi Hrvatska, već upravo država koja je započela ratna djelovanja – Srbija.
“Stradali civili nisu dokaz zločina, nego posljedica rata”
Autor navodi da broj civilnih žrtava – bio on 116, 681 ili 1205 – predstavlja tragediju, ali ne i kazneno-pravnu kvalifikaciju zločina.
“To je u svakom slučaju žalosna činjenica, ali ne i zločin. Ta činjenica je posledica zločina, tj. posledica rata koji je sam po sebi zločin… Odgovornost za stradanje civila na bilo kojoj strani pada na onoga ko je započeo rat,” piše Sekulović.
U nastavku teksta iznosi i objašnjenje da svatko tko odluči započeti rat, svjesno prihvaća i rizik civilnih žrtava, koje su, kako navodi, “često brojnije od vojnih”.
Operacija Oluja – pravno gledano, legitimna
Posebno ističe i stav prema hrvatskim vojnim operacijama Oluja i Bljesak, za koje navodi da su, prema međunarodnim standardima, legitimne akcije za oslobađanje vlastitog teritorija.
“Celokupna međunarodna zajednica smatra te operacije legitimnim i u skladu s međunarodnim pravom, pa zato Srbija svojim nepriznavanjem tih operacija stavlja samu sebe s one strane međunarodnog prava.”
Time se poziva na pravni konsenzus međunarodne zajednice koji, prema autoru, ne daje prostora sumnji u zakonitost hrvatskog postupanja.
Instrumentalizacija povijesti u srpskom diskursu
U drugom dijelu teksta Sekulović prelazi na širi društveno-politički kontekst u Srbiji, gdje kritizira tendenciju da se Hrvatska i Hrvati prikazuju isključivo kroz prizmu agresije i navodnih zločina.
“Nema boljeg načina za to nego da se stalno i žestoko ukazuje na ‘genocide’ koje su Hrvati počinili nad Srbima, iz čega proizlazi da su Hrvati najveći neprijatelji Srba…”
Autor smatra da takav pristup ima dva cilja: s jedne strane prekidanje svake veze s Hrvatima, a s druge redefiniranje slike Srbije u međunarodnoj zajednici, kroz izjednačavanje krivnje.
“To se može postići tvrdnjom da su i Hrvati činili zločine, da su i Srbi stradali isto koliko i Hrvati te da, jednom reči, nema nikakve razlike između Srbije i Hrvatske.”
Sekulović na kraju zaključuje da se takvim narativima pokušava izjednačiti odgovornost, što dugoročno ne koristi ni istini, ni pomirenju.
