Bake i djedovi često ostaju tihi stupovi obitelji, ljudi koji nesebično pružaju ruku pomoći kada je najpotrebnije. No, ponekad se njihova ljubav i strpljenje nađu na velikom iskušenju. Takvu situaciju doživjela je baka Nadica iz Zagreba, čija je unuka poželjela čizme vrijedne čak 320 eura – gotovo cijelu njezinu mirovinu.
“Kad mi je kći došla u posjet i usput rekla da unuka želi čizmice za jesen od 320 eura, ostala sam bez riječi. Pa to je pravo malo bogatstvo! A ona ne želi čuti ni za jedne druge, kaže da će samo te nositi cijelu zimu i da joj ništa drugo ne treba – ni tenisice, ni jakna, ni išta”, ispričala je Nadica.
Moda protiv stvarnosti
Za njezinu 16-godišnju unuku nisu bile bitne funkcionalnost i praktičnost, već marka i trend. Iako je Nadica u trgovinama pronašla kvalitetne modele po upola manjoj cijeni, unuka nije htjela ni čuti. “Njoj su se svidjele te jedne i gotovo. Današnja djeca dobro znaju što žele, ali ponekad se pitam gdje je ta granica između želje i razuma”, priznaje baka.
Na kraju je obitelj popustila. Nadica je dala dio novca, pomogli su i suprug te druga kći, pa su uspjeli skupiti 320 eura i kupiti željeni par čizama. No, pitanje je ostalo visjeti u zraku – jesu li pogriješili?
“Za taj novac mogla se obući cijela obitelj, a ne kupiti samo jedan par čizama. I sad se pitam, jesmo li svi zajedno pogriješili što smo popustili?” kaže Nadica, čija mirovina od 512 eura jedva pokriva osnovne troškove.
Sjećanja koja bole i uče
Nadica nije jedina s takvim iskustvom. Umirovljenica Olga prisjetila se vremena kad je svaka kupovina bila žrtva:
“Sjećam se da sam bila u petom razredu osnovne škole kad sam s tatom išla kupiti čizme. Obišli smo cijeli grad, a ja sam željela baš jedne najskuplje jer su mi bile najljepše. Tata se preznojavao dok je plaćao, a mama je za njih radila cijeli mjesec.”
Kasnije je, kaže, shvatila da novac ne dolazi lako. “Baka je primijetila da mi fale đonovi na starkama koje sam obožavala. Odvela me u trgovinu i rekla da izaberem nove. Ali kad sam vidjela da nisu jeftine, nisam ih htjela. Tada sam počela shvaćati koliko se truda ulaže da se zaradi novac.”
Poruka starijih generacija
Olga naglašava da je odrasla u obitelji gdje se govorilo o financijama i gdje se kupovalo u skladu s mogućnostima. “Često sam kombinirala ono što smo mogli kupiti s onim što bi mama sašila ili bakinim starinskim komadima. Nije mi trebala marka da bih izgledala lijepo.”
Za kraj poručuje ono što bi mnogi voljeli da današnje generacije zapamte:
“Najvažnije je sačuvati čisto srce i osmijeh za svakoga. Ljubav i toplina koje pružamo drugima najveće su bogatstvo.”
