Marija Marčetić, čitateljica Fenix-magazina koja godinama živi u Njemačkoj, doživjela je neugodno iskustvo koje je otvorilo pitanje pravne sigurnosti i administracije u Hrvatskoj. Iako je kaznu za parkiranje podmirila još prije četiri godine, nedavno joj je stigla nova opomena – kao da nikada nije platila.
Kazna u Vrsima, pismo iz Pule
“Tijekom ljeta proveli smo nekoliko tjedana u Vrsima kod Nina. Dobila sam kaznu za parkiranje i odmah smo je platili gotovinom u pošti u Ninu”, prisjetila se Marija.
Za nju i obitelj to je bila završena priča, sve dok četiri godine kasnije nije stiglo službeno pismo iz odvjetničkog ureda Marka Kuzmanovića iz Pule. U dopisu se tražila uplata iste, navodno neplaćene kazne.
Nisu jedini
Marija je odmah kontaktirala ured. Odgovor koji je dobila nije je umirio:
“Kontaktirali smo ured i odgovorili su nam da nismo jedini, i da su i drugi primili slična pisma. Srećom, mi smo čuvali potvrdu o uplati i uspjeli dokazati da je kazna podmirena.”
Pitanje koje ju muči jest – što se događa s onima koji nemaju potvrdu nakon toliko godina?
“Ako nakon četiri ili pet godina dobijete opomenu, a dokaz o uplati je izgubljen, bit ćete prisiljeni platiti drugi put. To je nepravedno i sramotno”, poručila je.
Gotovinske uplate i rizici
Velik broj kazni u Hrvatskoj i dalje se plaća gotovinom, što stvara prostor za administrativne pogreške i kašnjenje u evidenciji uplata. Za turiste i iseljenike rizik je još veći – ako sustav nije ažuran, njihove gotovinske uplate lako se mogu izgubiti u administraciji.
Marija zato građanima savjetuje da sve potvrde čuvaju u digitalnom obliku, da ne plaćaju odmah ukoliko dobiju opomenu, nego najprije provjere vlastite arhive i da ne nasjedaju na moguće nepravedne zahtjeve.
Šira slika problema
Njezin slučaj pokrenuo je pitanje o načinu rada komunalnih službi i odvjetničkih ureda koji postupaju u ime gradova i općina. Osim što ostavlja gorak okus, ovakva iskustva loše utječu i na sliku Hrvatske kao destinacije otvorene turistima i iseljenicima.
“Platiti nešto jednom, a onda ponovno nakon četiri godine, to nije pravna sigurnost. Nije ni pošteno”, zaključila je Marija, dodajući da se nada kako će njezina priča poslužiti drugima kao upozorenje.
