Reddit objava koja je zakuhala raspravu postavlja direktno pitanje o vjerodostojnosti priča da je zbog “šale na Titov račun” slijedila kazna – od gubitka posla do Golog otoka. Autoru objave nije cilj bio romantizirati niti demonizirati prošlost, nego ispitati granice slobode govora i provjeriti koliko je narativ o političkim progonima uistinu bio opće pravilo, a koliko iznimka vezana uz određena razdoblja i okolišne okolnosti.
“Moj deda/ujak/stric/susjed je ispričao šalu na Titov račun u kafani i zbog toga izgubio posao/bio smijenjen/išao u zatvor/poslat na Goli Otok.”
Da li je ovo istina ili ne? Da li se ovo stvarno dešavalo ili nacionalisti koji su sanjali o ubijanju Srba/Hrvata/Muslimana samo izmišljaju da bi sakrili zašto su stvarno bili hapšeni/kažnjavani od strane komunista?”, stoji u objavi.
Prvi val komentara donio je umjereniji ton. Jedan od sudionika pokušao je spustiti tenzije i niansirati razdoblja:
“Ako pitaš doslovno ovo, onda u pravilu ne, i onaj koji ti to kaže vjerojatno laže. Jer to se jest događalo, ali samo neposredno nakon rata, negdje već u pedesetima kada SFRJ počinje dobivati veće potpore izvana se zbog stvari kao vic nije išlo u zatvor (neki direktor bi vjerojatno bio smijenjen doduše)”.
Ova intervencija odmah povlači ključnu nit rasprave: vrijeme i kontekst. Ono što se događalo u ranim poslijeratnim godinama nije nužno pravilo za kasne 70-e ili 80-e. Time se mit razlaže na razdoblja, umjesto da se generalizira.
‘Pjevanje pjesama’: kazne, apsurdi i kontekst
Podnaslov “Pjevanje pjesama” otvara priču o kaznama u 80-ima i granici između političkog i javnog reda i mira. Iz perspektive današnjeg pojmovnika, kazna zbog pjevanja tradicionalnih pjesama zvuči paradoksalno – ali jednako je važno kada, gdje i kako je nešto izvedeno.
“Nekoliko mojih frendova je krajem osamdesetih kažnjeno zbog pjevanja ‘nacionalističkih pjesama’ – minornom novčanom kaznom. Što je i dalje bizarno i debilno jer su te ‘nacionalističke pjesme’ bile Vila Velebita i Ustani bane, ali ne, nisu išli u zatvor ili imali problema negdje drugdje zbog toga.
Ako pitaš je li Jugoslavija bila demokratska država – naravno da nije. I naravno da su ljudi kažnjavani zbog gluposti, da su zabranjivane knjige i filmovi u kojima je cenzura vidjela makar natruhu kritiziranja komunizma i slično. I da su postojali politički zatvorenici koji su to najčešće bili isključivo zbog mišljenja.
Ako pitaš je li bila Sjeverna Koreja – isto nije. Mogao si reći da si Hrvat, mogao si slaviti Božić, mogao si ne biti u partiji pa svejedno dobiti stan ako si radio u jačoj firmi (upravo moji su primjer za to), itd.
Istina ti je otprilike negdje točno u sredini između ovih koji Jugoslaviju proglašavaju predivnom utopijom i ovih koji Jugoslaviju proglašavaju zločinačkim kazamatom.”
Bit poruke: nije bilo ni utopija ni logor, nego sustav s cenzurom i političkim pritiscima, ali i sa zonama normalne svakodnevice gdje se identitet, vjerski običaji i radna prava nisu automatski dovodili u pitanje, pogotovo u kasnijim desetljećima.
Anegdote s terena: privođenja, veze i “Tito pleše”
Sljedeći korisnik donosi obiteljsku anegdotu koja istovremeno pokazuje i privođenja i važnost “veza” u sustavu:
“Od mog djeda pokojnog brat je svako malo bio priveden u stanicu zbog neslanih šala o Titu i takvih stvari. Nikad nije bio zatvaran jer je glavni inspektor UDBA-e za to područje bio neki njihov rođak pa je uvijek sredio da ga puste.
Primjer: od tog dede sin svirao u Beogradu u Titovoj glazbi. Onda se napio pa po selu govorio da ‘kak moj sin svira, tak Tito pleše’. I hop, dođe milicija po njega.”
Anegdota govori o graničnim situacijama: provokacija je postojala, reakcija vlasti bila je predvidljiva, ali ishod često ublažen – i to “po liniji poznanstava”.
‘Preuveličavanja’: kad priča izostavi ključni detalj
Treći sudionik upozorava na često izostavljene okolnosti u obiteljskim pričama:
“Ja tako slušao o tome kako je član obitelji završio u pritvoru jer je pjevao Vilu Velebitu… izostavljeno je da je to radio usred noći na ulici i poprilično glasno.”
Nijansa je presudna: pjesma kao takva možda nije bila okidač, situacija jest. Javni red, dozvoljena satnica, mjesto – sve su to parametri koje današnji slušatelj često ne čuje u “skraćenom” narativu.
“Većinom lažu”: o političkim žrtvama i stvarnim razlozima kazni
Kod jednog korisnika narativ prelazi u oštar obračun s onima koji se, kako tvrdi, retroaktivno predstavljaju kao političke žrtve, a stvarno su pali zbog kriminala:
“Većinom lažu. Znam lika koji na HDZ-ovim sastancima govori da je gulio jer je bio Hrvat i domoljub. Lik je bio računovođa u privatnoj firmi, dobio otkaz jer je mutio. Preko partijske veze je dobio posao u državnom poduzeću i godinama zajedno s suprugom i gomilom direktora krao na šljunku, cigli, hidroizolaciji, slao ljude i kamione na privatne kuće itd.
Ali onda su nakon hrvatskog proljeća svi direktori krenuli padati. Jer su krali. Pao je i on. I 90-ih ponovo u biznis i sad je najjači gazda i familija mu je jaka u lokalnoj politici i imaju nekoliko firmi koje ekskluzivno rade s gradom/državom (tj. nitko drugi nikad neće dobiti koncesiju). Ali lik je na popisu političkih robijaša jer je gulio radi pronevjere.
To što opisuješ se događalo. Prečesto, najviše do 1955. godine. Ali većina ljudi koji danas to kaže jednostavno lažu, imaju putra na glavi, napravili su karijeru od HDZ-a i uloge žrtve i slično. U zgradi u kojoj trenutno živim je nekad davno živio i čovjek koji je gulio na Golom otoku. Prvoborac i staljinist. Kažu da je cijeli život imao noćne more i probleme s poslom. Moja baka je isto jako mlada imala probleme s upisom u srednju školu i poslom jer je bila kći pogubljenog ustaše, ali to je bilo 50-ih godina.”
Ovaj iskaz spaja tri razine: priznanje da je represije bilo, upozorenje na mitomaniju i podsjetnik da su političke okolnosti ranih 50-ih bile najteže. Istovremeno, upire prstom u selektivna sjećanja koja prešućuju kriminalne razloge progona.
Studentske rugalice i ‘siva zona’ kažnjivog
U raspravi se spominje i studentska usmena kultura, ruganje i polustihovi koji su znali naživcirati vlast – uz priznanje da je stvarna kaznena praksa često bila nejasna:
“Starci su znali pričati da je neki tip ruganja bio kažnjiv kao tipa ‘U tunelu u sred mraka sija boca konjaka’ što se znalo pjevati u studentskim krugovima, mada ne znam u kojoj mjeri se to kažnjavalo.”
Ovdje se otvara siva zona: što je doista kažnjavano, a što je živjelo kao urban(i) mit u akademskim i omladinskim krugovima?
