Neviđeno ponašanje prvi put otkriveno u Europi: Znanstvenici ostali zatečeni snimkama

Znanstvenici su u dvjema velikim špiljama na sjeveru Njemačke dokumentirali do sada neviđeno ponašanje smeđih štakora. Uz pomoć infracrvenih kamera i termovizijskih uređaja otkrili su da štakori u potpunom mraku skaču u zrak, hvataju šišmiše u letu i ubijaju ih preciznim ugrizom u vrat. Riječ je o prvom potvrđenom slučaju u kontinentalnoj Europi da ova vrsta glodavaca ciljano lovi leteće sisavce, a rezultati su objavljeni 2025. u znanstvenom časopisu Global Ecology and Conservation.

Istraživanje potpisuju stručnjaci iz njemačkog Leibnizovog instituta za istraživanje zoološkog vrta i divljih životinja (Leibniz-IZW) te Muzeja prirodoslovlja u Berlinu. Njihove višegodišnje snimke otkrivaju kako se obični smeđi štakor (Rattus norvegicus), inače globalno rasprostranjena i vrlo prilagodljiva vrsta, u specifičnim uvjetima pretvara u iznimno učinkovitog grabežljivca.

“Ovo je prvi dokaz da smeđi štakori u kontinentalnoj Europi sustavno love leteće sisavce”, kaže dr. Toni Kleinfelt, glavni autor istraživanja. “Do sada je takvo ponašanje bilo poznato samo s udaljenih otoka poput Novog Zelanda ili Farskih Otoka, gdje štakori love morske ptice”, dodao je.


ŠTAKORI VREBAJU NA ULAZU U ŠPILJE

U žarištu istraživanja našle su se špilje Segeberger Kalkberg i Lüneburger Kalkberg u njemačkim pokrajinama Schleswig-Holstein i Donja Saska. Te špilje svake jeseni i zime postaju utočište za stotine tisuća šišmiša koji ondje prolaze kroz razdoblje seobe i hibernacije. Upravo tu koncentraciju životinja iskoristila je mala, ali učinkovita skupina štakora.

Kamere su zabilježile kako štakori strpljivo vrebaju na ulazu u špilju, oslanjajući se na svoje izrazito osjetljive brkove da bi u potpunom mraku detektirali šišmiše. U trenutku kada životinje ulijeću ili izlijeću iz špilje, štakori skaču u zrak, hvataju ih i u djeliću sekunde usmrćuju ugrizom u vrat.

U nekim noćima, upozoravaju znanstvenici, štakori su uspjeli uloviti i do 30 posto jedinki koje su ulazile u špilju. Prema procjenama tima, skupina od samo 15 štakora mogla bi tijekom jedne zime ubiti između 2000 i 8000 šišmiša u jednoj špilji. Za manje kolonije to znači ozbiljan pad brojnosti, a u krajnjem scenariju i lokalno izumiranje.


PRITISAK OTPADA I NOVE NAVIKE PREDATORA

Istraživači naglašavaju da se ovakvo ponašanje ne javlja slučajno. Kao ključni razlog navode golemu količinu otpada iz obližnjih gradova, koja omogućuje nagli rast populacije štakora. Kada uobičajeni izvori hrane – poput ostataka hrane, komunalnog otpada i sitnih životinja u okolini – postanu nedovoljni, štakori počinju tražiti alternativne izvore proteina.

U ovom slučaju, taj su izvor pronašli u šišmišima koji u velikom broju prolaze kroz relativno uski ulaz špilje. Znanstvenici upozoravaju da se radi o ponašanju koje se može pojačavati ako se ne ograniči dostupnost hrane štakorima, jer životinje uče jedne od drugih te brzo usvajaju nove taktike preživljavanja.

Autori studije ističu da trenutačno nema dokaza o prijenosu opasnih patogena između štakora i šišmiša na promatranim lokalitetima. Ipak, upozoravaju da svaki izravni kontakt između dviju velikih rezervoarnih vrsta – kakvi su upravo štakori i šišmiši – predstavlja teoretski rizik i razlog za pojačan oprez.


RJEŠENJE BEZ DRASTIČNIH MJERA

Umjesto radikalnih i skupih intervencija, istraživači predlažu niz jednostavnijih koraka koje je moguće primijeniti na kritičnim mjestima oko špilja.

“Rješenje je jednostavno i ne zahtijeva dramatične mjere”, kaže dr. Kleinfelt. “Dovoljno je smanjiti količinu otpada dostupnog štakorima, postaviti kante otporne na glodavce, zatvoriti rupe kojima štakori dolaze do ulaza u špilje i provoditi ciljanu deratizaciju samo na tim kritičnim točkama”, naglasio je, piše Daily Mail.

Prema njegovim riječima, upravo bi kombinacija bolje kontrole otpada, tehničkih prepreka za pristup štakora ulazima u špilje i ograničene deratizacije na odabranim lokacijama mogla znatno smanjiti pritisak na kolonije šišmiša. Time bi se očuvala važna ekološka uloga tih noćnih letača, a istovremeno spriječilo daljnje širenje novih, potencijalno problematičnih strategija lova kod gradske populacije štakora.