Globalna sigurnosna situacija posljednjih tjedana poprima sve mračnije obrise. Dok se i dalje čeka bilo kakav stvarni pomak u mogućim mirovnim dogovorima između Rusije i Ukrajine, međunarodna scena ne pokazuje znakove smirivanja. Naprotiv, otvaraju se nova krizna žarišta, a logika sirove moći sve se otvorenije vraća u središte svjetske politike.
Najnoviji potres dolazi iz Latinske Amerike, gdje su Sjedinjene Američke Države vojno intervenirale u Venezueli, potez koji je odjeknuo daleko izvan regije. U isto vrijeme, u Europi raste nelagoda – ne samo zbog prijetnji koje dolaze s istoka, već i zbog nepredvidivosti vlastitih saveznika. Naoružavanje se ubrzava, savezi se preispituju, a pitanje koje se sve češće postavlja glasi: ulazi li svijet u novu eru podjele na interesne zone velikih sila?
Na tu opasnost upozorava povjesničarka i publicistica Anne Applebaum, koja u svojoj analizi iznosi zabrinjavajuću viziju budućnosti. Prema njezinu tumačenju, sve se češće pojavljuje ideja da bi svijet trebao biti podijeljen na tri velike sfere utjecaja – kinesku u Aziji, rusku u Europi i američku u zapadnoj hemisferi. Takav poredak, upozorava, podsjeća na distopijske scenarije u kojima činjenice gube vrijednost, a „istina“ postaje alat politike.
Applebaum ističe da je ovakvo razmišljanje već godinama duboko ukorijenjeno u ruskoj političkoj eliti, posebno kroz tvrdnje da Ukrajina prirodno pripada ruskoj interesnoj zoni. No ono što danas izaziva dodatnu zabrinutost jest činjenica da se slična logika sve otvorenije pojavljuje i u Washingtonu.
Prema njezinoj analizi, američka vojna akcija u Venezueli nije tek izolirani regionalni incident, već signal promjene globalnog pristupa. Predsjednik Donald Trump pritom nije posezao za retorikom demokracije, ljudskih prava ili međunarodnog prava. Umjesto toga, naglasak je stavljen na dominaciju i reinterpretaciju Monroeove doktrine, uz jasnu poruku da američka moć u zapadnoj hemisferi više neće biti dovedena u pitanje.
Posebno problematičnim Applebaum smatra izostanak interesa za stvarnu demokratsku volju građana Venezuele. Iako je oporba, predvođena Maríjom Corinom Machado, dokazano pobijedila na izborima, signali iz Washingtona upućuju na mogućnost suradnje s dijelovima starog režima. Time bi se, upozorava, promjena vlasti svela na kozmetičku prilagodbu, bez suštinskog raskida s autoritarnim praksama.
Takav pristup savršeno se uklapa u filozofiju „moć je pravo“, u kojoj nema potrebe za transparentnošću, legitimitetom ili međunarodnim pravilima. Velike sile jednostavno uzimaju ono što smatraju svojim. Upravo zato reakcije Moskve i Pekinga na događaje u Venezueli bile su neuobičajeno suzdržane – jer retorika iz Washingtona podsjeća na njihove vlastite narative o Ukrajini i Tajvanu, koje promoviraju Vladimir Putin i Xi Jinping.
No Applebaum upozorava da se iza prividne stabilnosti krije opasna iluzija. Europa ekonomski višestruko nadmašuje Rusiju, a velik dio Azije ne pokazuje želju da postane kineski protektorat. Isto tako, ni Venezuela neće pasivno prihvatiti da joj sudbinu kroje strane sile. Povjesničarka zaključuje da je najveća pogreška vjerovanje kako podjela svijeta na sfere utjecaja donosi stabilnost, jer takva politika ne smiruje napetosti, već potiče otpor, otvara nove sukobe i dugoročno slabi i same sile koje je provode, dok se saveznici sve češće pitaju mogu li se na takav poredak uopće osloniti.
