U tišini noćnih smjena, dok uz pacijente ostaje tek medicinsko osoblje i najbliži članovi obitelji, često se događaju prizori koje oni koji rade u hospicijima teško zaboravljaju. Upravo takva iskustva opisala je medicinska sestra iz hospicija u američkoj regiji Nova Engleska, koja godinama radi s umirućima i koja je u internetskoj raspravi otvoreno govorila o smrti, procesu umiranja i pojavama kojima redovito svjedoči.
Na platformi Reddit pokrenula je temu “Pitajte me bilo što” i korisnicima poručila: “Vrlo sam otvorenog uma i rado ću odgovoriti na sva vaša pitanja”. Ubrzo su počela stizati brojna pitanja o onome što ljudi vide i osjećaju neposredno prije smrti, a upravo je taj dio njezina posla izazvao najviše interesa.
Što pacijenti navodno vide u posljednjim trenucima
Prema riječima medicinske sestre, jedan se obrazac ponavlja toliko često da ga i njezini kolege doživljavaju kao gotovo uobičajen dio umiranja. Ispričala je da pacijenti vrlo često govore kako vide osobe i bića kojih u prostoriji nema.
“Najluđe stvari koje sam vidjela su ono što mi umirući govore da vide – svoje roditelje, kućne ljubimce koji su davno uginuli i druge voljene osobe koje su već preminule”, rekla je.
Dodala je da takvi prizori kod pacijenata najčešće ne izazivaju paniku, nego mir i utjehu. Kako opisuje, mnogi u tim trenucima pružaju ruke prema nekome ili nečemu što nitko drugi u sobi ne vidi, a na njihovim licima umjesto straha ostaje spokoj.
Dirljiva scena s nevidljivom mačkom
Jedan događaj posebno joj je ostao urezan u pamćenje. Prisjetila se pacijentice koja je, kako kaže, reagirala kao da joj se na krilu nalazi životinja.
“Nedavno sam imala pacijenticu koja je doslovno pokušavala podići mačku sa svog krila i potjerati je. Naravno, nikakve mačke nije bilo”, ispričala je.
Nakon toga razgovarala je s kćeri te žene i saznala da je obitelj doista imala upravo takvu mačku dok je pacijentica bila djevojčica. Taj podatak dodatno je pojačao dojam koji je taj prizor ostavio na medicinsko osoblje.
Između medicine i osobnog doživljaja
U stručnom medicinskom okviru takve se pojave obično opisuju kao halucinacije povezane sa zatajenjem organa ili djelovanjem lijekova. I sama medicinska sestra to otvoreno priznaje, ali istodobno ne skriva da o svemu zadržava otvoren stav.
“Mi to zovemo halucinacijama, ali na kraju je na vama u što ćete vjerovati. Diže li se za njih veo između svjetova? Nisam sigurna. Mislim da to neću znati dok i sama ne umrem”, rekla je iskreno.
Dio novijih medicinskih radova navodi da se kod ljudi na kraju života relativno često bilježe tzv. vizije i snovi na kraju života, u kojima pacijenti prijavljuju prisutnost preminulih članova obitelji ili osjećaj pripreme za odlazak. Autori pritom naglašavaju da takva iskustva često djeluju umirujuće na pacijente i obitelj, ali i da ih nije uvijek jednostavno razlikovati od delirija, koji je također čest u završnoj fazi života.
Pomisao na smrt i ono što dolazi poslije
Medicinska sestra ne tvrdi da ima dokaz o životu nakon smrti, ali vjeruje da je ono što slijedi nakon posljednjeg daha vjerojatno izvan dosega ljudskog razumijevanja.
“Osobno, mislim da je ono što slijedi nakon smrti izvan naše sposobnosti shvaćanja. Naši sićušni ljudski mozgovi nisu sposobni razumjeti složenost onoga što bi smrt mogla biti”, poručila je.
Dodala je i da joj osobno veliku utjehu pruža pomisao da bi je jednoga dana njezin voljeni pas mogao dočekati i “odvesti kući”. Unatoč godinama rada uz najteže bolesnike, priznala je i da i dalje osjeti trnce svaki put kada neki od njezinih pacijenata umre, kao da se u prostoru promijeni energija.
U medicinskoj literaturi uz vizije na kraju života opisuje se i pojava tzv. terminalne lucidnosti, kratkotrajnog razdoblja iznenadne jasnoće ili energije kod nekih umirućih osoba. Istraživači ističu da uzroci još nisu do kraja razjašnjeni, ali da su takvi trenuci dovoljno prepoznati da su postali predmet zasebnih stručnih analiza.
Slična svjedočanstva drugih ljudi
Njezino izlaganje nije ostalo usamljeno. U raspravu su se uključili i drugi zdravstveni djelatnici, ali i članovi obitelji koji su uz svoje bližnje proveli posljednje sate života.
Jedan korisnik opisao je kako je njegov otac na samrti razgovarao s ljudima koje nitko drugi nije mogao vidjeti, a vjeruje da su to bili njegovi preminuli roditelji i braća. Kako je naveo, posljednje riječi njegova oca bile su: “Posljednje što je rekao bilo je: ‘Dolazim'”.
Druga medicinska sestra podijelila je iskustvo s pacijenticom koja je neposredno prije smrti osjetila miris svoje davno preminule majke, potom se nasmiješila i rekla: “Mama je ovdje”.
I noviji pregledi stručne literature navode da su među najčešće opisanim iskustvima na samom kraju života upravo vizije preminulih rođaka i prijatelja, kao i osjećaj da slijedi putovanje ili odlazak. U objavljenim analizama takvi se doživljaji često opisuju kao pozitivni i smirujući za osobe koje umiru.
Val zahvalnosti prema osoblju hospicija
Rasprava se ubrzo proširila i izvan same teme neobičnih iskustava. Velik broj sudionika počeo je pisati o ulozi medicinskih sestara i njegovatelja koji rade u hospicijima te o podršci koju pružaju obiteljima u najtežim trenucima.
Mnogi su ih nazvali “anđelima koji hodaju Zemljom”, a brojni komentari bili su ispunjeni zahvalnošću zbog brige, suosjećanja i profesionalnosti koje pokazuju tijekom palijativne skrbi.
Jedan od korisnika ostavio je i osobnu poruku zahvale: “Hvala vam za ono što radite. Moj djed je preminuo prije tjedan dana, a njegove medicinske sestre iz hospicija bile su jedne od najbrižnijih osoba koje sam ikada upoznao”.
Posebno se izdvojio i komentar druge medicinske sestre iz hospicija, koja je pokušala objasniti kako oni koji rade taj posao gledaju na smrt i umiranje:
“Za one koji ne razumiju, biti dio nečijeg procesa umiranja je kao gledati nekoga kako se rađa. To je dio prirodnog životnog ciklusa – za svako rođenje, postoji i smrt”
