U fokusu javnosti ovih se dana našao Robert Jarni nakon izjave kako će u susretu Konferencijske lige između zagrebačkog Dinama i Betisa iz Seville navijati za Betis. Obrazložio je takav stav činjenicom kako je u Betisu proveo tri predivne godine karijere, a privatno navija za Hajduk te će stoga navijati protiv hrvatskog predstavnika. Ova je izjava naišla na brojne reakcije, a najjače je odjeknula ona kapetana Dinama, Brune Petkovića koji ga je nazvao klaunom i rekao kako je svaki Hrvat koji u europskim natjecanjima ne navija za klub iz Hrvatske – klaun.
Jutros je gromoglasno odjeknula odluka HNS-a kako su zbog takve izjave uručili otkaz Robertu Jarniju koji je danas ostao bez izborničkog mjesta U-17 selekcije hrvatske nogometne reprezentacije.
S obzirom na brojne reakcije i značajno podijeljenu hrvatsku javnost oko ove teme, bitno je cijelu situaciju analizirati, a analizirat ćemo je kroz prizmu nekoliko najčešćih argumenata.
„Živimo u demokraciji, svatko ima pravo navijati za koga želi“
U suštini, ovo je točno. No ipak vrlo je važan kontekst cijele situacije i sama izjava Roberta Jarnija u kojemu je između ostaloga izjavio kako je on Hajdukovac kao dodatan argument zašto će navijati protiv hrvatskog predstavnika u Europi.
Svatko ima pravo navijati za koga želi, za Hajduk, Dinamo, Osijek, Istru, Slaven, Varaždin, Marsoniju, Croatiju iz Zmijavaca ili bilo koji drugi klub i biti vatreni navijač tog kluba. Svaki navijač Dinama će u derbijima navijati protiv Hajduka, jer podržava svoj klub. Svaki navijač Dinama će u utakmicama HNL-a u kojima igra Hajduk protiv nekog drugog kluba navijati protiv Hajduka jer je Hajduk najveći rival Dinama i navijat će protiv Hajduka kako bi imali lakši put do titule. Isto vrijedi i u obrnutom slučaju. To je sasvim normalno i prirodno i tako funkcionira čitav nogometni puk.
Međutim, normalno je i prirodno, dapače i jedino prihvatljivo da u europskim utakmicama svaki navijač Dinama navija za Hajduk, kao i da svaki navijač Hajduka navija za Dinamo. Isto vrijedi i za Rijeku, Osijek i druge klubove u europskim natjecanjima ili kvalifikacijama za europska natjecanja.
U Europi mora vrijediti ona „Svi za jednoga, jedan za sve!“, upravo zato jer svaki hrvatski klub u europskim natjecanjima ne igra samo za sebe, već igra za sve! Svi hrvatski klubovi dobivaju novac od UEFA-e za plasman nacionalnog predstavnika u Europu, svi imaju koristi od toga da hrvatski klub (najčešće Dinamo) u Europi igra dobro i ostvaruje rezultate jer od toga i svi drugi zarađuju, jača se nacionalni koeficijent, liga postaje atraktivnija, što neminovno dovodi do razvoja lige, pojačanih ulaganja, jače pozicije na nogometnom tržištu, jače konkurencije i u konačnici, dugoročno, do napretka reprezentacije Hrvatske koja je nacionalni ponos i svetinja!
Time dolazimo do drugog čestog argumenta.
„Navijač Real Madrida nikada u Europi neće navijati za Atletico Madrid, ili Manchester Uniteda za Manchester City“
Taj argument stoji i svaki Hrvat bi vjerujem potpisao da i Hrvatska bude u takvoj situaciji, no nažalost, situacija ovdje i u tim sredinama je radikalno drugačija. U Madridu živi ljudi otprilike kao u cijeloj Hrvatskoj, a svaki od tih klubova u svakom trenutku može kupiti kompletan kadar svih klubova koji postoje u Hrvatskoj uz kompletnu hrvatsku nogometnu infrastrukturu.
Također, više predstavnika njihovih zemalja automatizmom se plasiraju u najelitnija europska natjecanja i nalaze se u samom svjetskom vrhu kada je u pitanju nacionalni koeficijent, a i tek prosječni drugoligaši u njihovim zemljama moćniji su financijski i posebno infrastrukturno od naših najjačih klubova, pa možda i zajedno.
Kada kod nas situacija bude takva da od 10 klubova u našoj prvoj ligi, 3 kluba svake godine direktno idu u Ligu prvaka i još 5 klubova igraju kvalifikacije i redovito se svi kvalificiraju, kada ćemo u četvrtfinalima Lige prvaka imati po 3-4 predstavnika, uz osvajače Europske ili Konferencijske lige, tada neka svaki Dinamovac u Europi navija protiv Hajduka i Hajdukovac protiv Dinama. Tada nam nacionalni koeficijent neće biti ni najmanje bitan, a financijski i infrastrukturno bit ćemo toliko moćni da nam je apsolutno svejedno hoće li u nacionalnu blagajnu od europskog uspjeha stići 50 ili 100 milijuna eura, a ne da nam je svaki cent važan.
Drugi vrlo bitan faktor je način na koji smo nastali i kroz povijest opstali. Tisuće litara krvi je proliveno kako bismo pod nacionalnom zastavom slobodne države branili boje našeg nacije! Nemamo tradiciju slobode i lagodne povijesti unazad tisuće godina da si možemo, za razliku od nekih, dozvoliti ne osjećati nacionalni ponos kada se bilo koji hrvatski predstavnik popne na krov Europe ili svijeta ili navijati protiv njega na putu do cilja u kojemu se osim za sebe, bori i za sve druge nacionalne klubove.
„Hoće li sada i Ćorluka dobiti otkaz jer je vrijeđao Hajduk, a u stožeru je reprezentacije?“
Na ovaj argument odgovor je vrlo jednostavan, neće i ne treba. Ta je izjava bila u situaciji kada je bio aktivan igrač nekog kluba, u ranim dvadesetima, u žestokoj, navijačkoj atmosferi. Isto tako, s tim argumentom se ne smije ni u bližoj ili daljoj budućnosti kada primjerice Marko Livaja preuzme neku od nacionalnih selekcija prigovarati jer je kao igrač zajedno s navijačima pjevao „Mrzin Dinamo srpsko ime to“. Je li to primjereno? Nije! Ali je razumljivo jer je to stvar trenutka, atmosfere i u konačnici mladosti.
U sličnoj se situaciji našao i Dario Šimić kada je prije utakmice Dinamo – Milan rekao kako će navijati za Milan. Opravdano se našao na udaru kritika jer je trebao barem diplomatski izbjeći odgovor, ali takav odgovor je razumljiv jer je on tada ipak bio zaposlenik Milana pa i nije baš normalno reći da navijaš protiv svoga poslodavca, a upravo je to napravio Jarni, Jarni je bio zaposlenik HNS-a i izjavio je kako će navijati protiv predstavnika svojeg poslodavca što ne može proći bez jasne osude.
Traži se i kazna za Igora Bišćana koji je rekao kako je Dinamo važniji i veći od reprezentacije. Ta izjava je sramotna, ali važan je trenutak, on je tu izjavu dao nakon što je dao ostavku, a ne kao aktualni izbornik reprezentacije, iako ta mu se izjava mora zapamtiti i imati u vidu u slučaju budućeg angažmana jer niti jedan klub nije veći od Hrvatske!
„Jarni je igrao za Betis, normalno je da navija za njih“
Ovaj argument je zapravo besmislen. Kao što je besmisleno bilo moraliziranje pojedinih novinara s pitanjem: „Za koga bi Modrić trebao navijati kada bi igrali Real i Hajduk?“ – odgovor je jednostavan, za Hajduk!
A razlog za to je vrlo jasan i jednostavan. Jarni je u Betisu radio, bio je zaposlenik i igrao za plaću. Kao što je i Modrić u Realu ili Srna u Šahtaru, pa makar proveli tamo ne 3, nego 30 godina jer tamo su samo zaposlenici, brojevi i prolazne figure, bez obzira na legendarni status nekih od njih u klubovima.
Mnogi su Hrvati trbuhom za kruhom otišli u strane zemlje. Uzmimo za primjer situaciju da netko tko je otišao raditi u Stuttgart u Njemačkoj, tamo našao svoju sreću, stekao dobre prijatelje, ima samo pozitivna iskustva s tim gradom. Tom logikom, netko tko je u Hrvatskoj rođen i odrastao, tko se u Hrvatskoj školovao i u Hrvatskoj stekao kvalifikaciju, znanje i sve preduvjete da može zarađivati za kruh, makar i u spomenutom Stuttgartu, sada bi on trebao navijati za Stuttgart protiv primjerice Rijeke!?
Reći će neki da zašto ne jer sa Stuttgartom ima više poveznica nego s Rijekom, ako se radi o mladom Hrvatu iz Osijeka, ali to je besmislica jer smo mi prije svega Hrvati, a tek onda smo hajdukovci, dinamovci i sve ostalo. Uz Stuttgart tog mladog Hrvata možda vežu lijepe uspomene na prijateljstva i druženja, na činjenicu da je tamo napokon posložio život i ostvario neke snove i ciljeve, ali uz Hrvatsku ga vežu povijest, jezik, kultura, tradicija, genetski kod i masa drugih stvari koje su vječne, koje su beskonačno mnogo puta trajnije i vrijednije od materijalnog statusa ili legendarnog statusa u nekom klubu.
U konačnici, Jarni je sva nogometna znanja stekao u Hrvatskoj, ovdje je stekao sve preduvjete da bi se mogao ostvariti na vrhunskoj razini, gdje je samo dodatno izbrusio svoje vještine i nadogradio temelj koji je stekao u Hrvatskoj, kao i Modrić i Srna koji su ovdje navedeni kao primjer.
Hrvatska i sve ono što nas Hrvatima čini vrijedi nemjerljivo više od činjenice da smo 2, 3, 5 ili 25 godina negdje proveli radeći, radeći za plaću i ljubav prema domovini (i svakom njenom kutku, čovjeku, kamenu, klubu) nikad ne smije biti na drugom mjestu u odnosu na nešto toliko površno!
„Živimo u demokratskoj zemlji, sramotno je dijeliti otkaze radi stava“
Živimo u demokratskoj zemlji i uistinu svatko ima pravo na svoje mišljenje. Slijedom toga, netko ima pravo misliti i kako je krivnja za Domovinski rat podijeljena, što je suludo, pa čak i pravno neutemeljeno, ali u demokraciji svatko ima pravo na svoj stav kakav god on bio. Nije baš jak argument kada se situacija postavi u drugačiji kontekst, zar ne?
U demokraciji također svatko ima pravo i kritizirati tuđi stav, a isto tako i poslodavac ima pravo udijeliti otkaz zaposleniku koji javno govori kako će navijati protiv onoga tko zastupa tog istog poslodavca na međunarodnom planu.
Unutar obitelji se ljudi mogu tisuću puta posvađati, biti u lošim odnosima, ali prema van uvijek moraju stati jedni drugima u obranu i s time će se svatko složiti. Ista je situacija i na nacionalnom nivou i to nije nikakvo kvazidomoljublje, nego najnormalniji izraz ljubavi i privrženosti svojemu! Naravno da mi je uvijek draži netko iz Zagreba, Splita, Dubrovnika, Osijeka, Rijeke ili Pule nego netko iz Seville, Pariza, Madrida ili Lisabona zato jer sam prije svega Hrvat! Ne mrzim nikoga, poštujem sve, ali iznad svega volim svoje!
Iznad svih – Hrvatska!
Nogometni puk često ne sagledava stvari racionalno i često znamo raditi sami protiv sebe. Prije nekoliko godina, Hrvatska je imala rekordan broj predstavnika u kvalifikacijama za europska natjecanja, čak 5, što je 50% prve lige. Tog petog predstavnika je izborio Dinamo u direktnom srazu s Benficom iz Lisabona. Torcida iz Splita je zdušno navijala za portugalskog predstavnika zbog prijateljskih odnosa dvaju klubova, a ironično je bilo što je te sezone baš Hajduk bio na tome petom mjestu koje je izborio Dinamo u utakmicama u kojima su navijači Hajduka navijali da Dinamo izgubi, a Dinamo je pobjedom u prvoj utakmici omogućio nadu za igranje u Europi Hajduku.
Nije li potpuno suluda situacija navijati protiv interesa nacionalne lige i sebe u konačnici!? Naravno, pozicije u Europi se nisu odrekli…Potpuno je jasna situacija da su Hajduk i Benfica prijateljski klubovi i veže ih to prijateljstvo, a gdje je nestalo ono „Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska, njima se ponosi čitava Hrvatska!“?
Hajduk i Dinamo veže sportsko rivalstvo, ali ne smije biti neprijateljstvo jer nas veže Hrvatska! Hrvatska je znatno jača spona od bilo kakvog sportskog prijateljstva, poslovne veze ili profesionalnog, naglašavam, profesionalnog angažmana u bilo kojem klubu na nekoliko godina!
Razumljivo je da nema svatko razvijene nacionalne osjećaje, nije nužno biti domoljub, iako je poželjno i normalno, ali kada je u pitanju netko iz Hrvatske, pa tko god on bio, ukoliko radi za hrvatske nacionalne interese, slagali se mi u unutarnjem planu, „u obitelji“, s njime ili ne, prema van se moramo držati skupa! Premali smo za išta drugo i vrijeme je da to shvatimo, a slobodu i priliku da zastupamo našu voljenu zemlju Hrvatsku preskupo smo platili da bi se bilo tko s time sada ili ikada igrao.
Ako već i ne navija za Hrvatsku ili hrvatski klub, ne mora, ali barem neka to zadrži za sebe kao minimum poštovanja prema Domovini! Ne prema državi, politici, vlasti, korupciji, nego prema Domovini, onoj koja živi u srcu, ona koja je vječna i ona koja se voli svim srcem, u dobru i zlu!
Uvijek, svugdje, u svakom trenutku: Iznad svih – Hrvatska!
A Hrvatska smo svi mi i tu odgovornost nosimo u sebi, zato pozivajmo na zajedništvo uvijek i svugdje, a nepromišljenim izjavama se u sekundi podijeli ionako pretjerano podijeljen narod…
