Šesteročlana sirijska obitelj u Beču suočava se s teškom egzistencijalnom krizom nakon odluke gradskih vlasti da im ukinu pravo na dopunsku socijalnu potporu u okviru minimalne zajamčene pomoći.
Od 2026. godine njihovi će se mjesečni prihodi smanjiti s dosadašnjih oko 3.000 eura na svega 1.285 eura.
Prema njihovim riječima, taj iznos nije dovoljan ni za osnovne životne troškove, a kamoli za stanarinu, režije i prehranu.
„Ne želimo završiti na ulici“, poručuje 56-godišnji Ahmad A., koji sa suprugom i četvero djece živi u Beču već tri godine.
Tko su oni i zašto im se pomoć ukida?
Obitelj ima status supsidijarne (dopunske) zaštite, koji omogućuje rad, ali ne jamči trajnu sigurnost boravka.
Grad Beč još je u jesen 2025. najavio da će od 2026. osobe s tim statusom izgubiti pravo na minimalnu socijalnu potporu.
Humanitarne organizacije poput Caritasa i Diakonie već su tada upozorile da bi ovakva odluka mogla uzrokovati:
- masovne deložacije,
- socijalnu isključenost,
- pogoršanje integracije,
- te povećanje siromaštva među izbjeglicama.
Od uspješnog odvjetnika do izbjeglice
Prije rata u Siriji, Ahmad je bio odvjetnik s vlastitim uredom.
No, kako navodi, snage režima Bashara al-Assada uništile su i njegovu kuću i ured.
Obitelj je najprije pobjegla u sjevernu Siriju, zatim u Tursku, gdje su godine proveli u izbjegličkom kampu.
Najviše je patio njihov sin s teškim poremećajem iz spektra autizma, koji je, prema očevim riječima, bio izložen stalnom zlostavljanju.
Ostala djeca, danas u dobi od 13, 14, 17 i 19 godina, također su živjela u strahu i nesigurnosti.
Novi početak – i novi strah
Godine 2023. obitelj dolazi u Austriju, a nakon saznanja da Beč nudi socijalnu potporu, sele se u glavni grad.
Do sada su mjesečno primali oko 3.200 eura, uključujući:
- minimalnu socijalnu pomoć,
- dodatak za stanovanje,
- dječji doplatak.
Ukidanjem ključne potpore, njihova se financijska konstrukcija potpuno ruši.
Strah od deložacije i društvena rasprava
Ahmad upozorava da će s 1.285 eura mjesečno biti nemoguće pokriti osnovne troškove.
Najveći strah je gubitak doma i povratak u nesigurnost iz koje su jedva pobjegli.
Ovaj slučaj ponovno otvara pitanje:
Gdje je granica između proračunskih ušteda i osnovne humanitarne odgovornosti države?
