Ratne okolnosti iz 1990-ih ostavile su dubok trag na živote mnogih, pa tako i na jednog od najpoznatijih vaterpolista s ovih prostora. Iako je kasnije ostvario impresivnu karijeru i postao jedno od najvećih imena u sportu, priča Vladimira Vujasinovića iz njegovih ranih dana otkriva složene i osobno teške okolnosti u kojima se razvijao njegov sportski put.
Sjećanja na ratne godine bez osjećaja podjela
Gostujući u podcastu, danas 52-godišnji Vujasinović prisjetio se vremena kada je rat tek počinjao, naglasivši kako, unatoč svemu, u svakodnevici nije osjećao izravnu netrpeljivost.
“Sve oko rata krenulo je puno ranije, svi su oni znali odakle sam i što sam. a moram reći da ja to uopće nisam osjetio. Apsolutno ništa. Svakodnevica je bila kao i uvijek. I dalje smo se zezali i živjeli na normalan način, ali sve ostalo bilo je loše.”
Njegove riječi sugeriraju kontrast između naizgled normalnog života i ozbiljnosti situacije koja se odvijala u pozadini.
Teška sudbina roditelja u ratnom okruženju
Rat nije zaobišao njegovu obitelj. Posebno su pogođeni njegovi roditelji, koji su se suočili s nizom egzistencijalnih problema.
“Moj otac radio je privatno i više nije mogao doći do posla. To je rat, ne mogu se ljutiti ni na koga”, ispričao je, naglašavajući kako je ratna situacija izravno utjecala na mogućnosti zarade.
Još težu situaciju proživljavala je njegova majka, koja je zbog okolnosti degradirana na znatno lošije radno mjesto.
Zastrašujuće situacije na radnom mjestu majke
Promjene koje je donio rat bile su posebno vidljive u svakodnevnim situacijama, poput posla njegove majke.
“Majka je bila poslovođa supermarketa, a kad se sve to počelo zahuktavati, degradirali su je na prodavačicu na željezničkoj stanici. To je bio najgori posao. Dolazili su joj dobrovoljci, ulazili u prodavaonicu, pričali su joj svašta, bili su naoružani. Ona je teško sve to proživljavala”, prisjetio se Vujasinović.
Opis tih događaja jasno oslikava napetost i strah koji su obilježili to razdoblje.
Igranje za Hrvatsku unatoč obiteljskoj pozadini
Posebno složen dio njegove priče odnosi se na sportski angažman u vrijeme kada su političke i nacionalne podjele bile najizraženije.
“U isto vrijeme, Hrvatski savez je, pretpostavljam, prepoznao moju situaciju i radio na mojem zadržavanju. U tom nekom stanju trebao sam početi igrati za hrvatsku reprezentaciju, sa svom tom rodbinom koja se brani od hrvatske države i s roditeljima koji su u problemu.”
Unatoč svemu, Vujasinović je zaista i nastupao za Hrvatsku, iako u neslužbenim okolnostima.
“Čak sam i igrao za Hrvatsku. Odveli su nas u Njemačku. Bila je to juniorska reprezentacija i to je bilo neslužbeno. Mislim da Hrvatska još nije bila primljena u FINA-u ili LEN. Bile su u Njemačkoj juniorska i seniorska reprezentacija, ja sam igrao za juniore recimo u 18 sati, pa u 20 za seniore. Dva puta smo to ponovili”, otkrio je.
Početak karijere i odlazak iz Rijeke
Svoju profesionalnu priču započeo je u riječkom Primorju, gdje je igrao od 1989. do 1991. godine. Upravo tada dolazi do prekretnice koja će usmjeriti njegov daljnji put.
Godine 1991. odlazi u Beograd, gdje započinje novo poglavlje karijere.
Neočekivani transfer i očev utjecaj
Odlazak u Crvenu zvezdu nije bio rezultat dugog planiranja s njegove strane, već okolnosti koje su se odvijale izvan njegova znanja.
“Dok sam bio u Hannoveru ili u tako nekom gradu, nisam ni znao da mi je otac bio u Beogradu i pričao sa Zvezdom i Partizanom.”
Po povratku, dočekala ga je jasna situacija.
“Kada sam se vratio s tog putovanja, dočekao me otac i rekao kakva je situacija. Nije bilo ‘moraš’, nego mi je rekao da razmislim. U ožujku sam bio u Beogradu, počeo sam igrati za Crvenu zvezdu i to je bilo to”, ispričao je.
Bogata karijera i veliki uspjesi
Nakon početnih godina, Vujasinović je izgradio iznimno uspješnu karijeru. Igrao je za Crvenu zvezdu te u dva navrata za Partizan, a ostvario je i značajne međunarodne uspjehe.
Tijekom karijere više je puta proglašavan najboljim vaterpolistom svijeta, dok je s reprezentacijom osvojio ukupno 12 medalja na velikim natjecanjima.
Među najznačajnijim rezultatima izdvajaju se jedno svjetsko i tri europska zlata, dok je na Olimpijskim igrama osvojio srebro u Ateni 2004. te bronce u Sydneyju 2000. i Pekingu 2008.
Klupski trofeji i trenerski put
U klupskom segmentu posebno se ističu četiri naslova u Euroligi – tri s talijanskim Pro Reccom i jedan s Partizanom u sezoni 2010./11.
Nakon završetka igračke karijere, Vujasinović se posvetio trenerskom radu, nastavljajući ostavljati trag u vaterpolu i izvan bazena.
Priča koja nadilazi sport
Iako su sportski uspjesi impresivni, njegova osobna priča iz ranih 1990-ih ostaje snažan podsjetnik na složenost vremena u kojem je započeo karijeru. Otvoreno prisjećanje na obiteljske i profesionalne okolnosti daje dodatnu dimenziju njegovom putu prema vrhu svjetskog vaterpola.
