Navike iz ranog djetinjstva mogu imati dugotrajan utjecaj na razvoj osobnosti, a posebno se ističe jedna praksa koja dijeli roditelje. Ipak, sve više podataka pokazuje da upravo ona može oblikovati emocije, odnose i ponašanje kasnije u životu.
Bliskost tijekom noći i njezin dugoročni utjecaj
Način na koji dijete provodi noći u najranijoj dobi može imati važnu ulogu u njegovu emocionalnom razvoju. Zajedničko spavanje roditelja i djece često izaziva podijeljena mišljenja, no istraživanja sugeriraju da takva praksa može imati i pozitivne učinke na osobnost.
Podaci pokazuju da je ova navika prilično česta. Čak 46% roditelja izjavilo je da povremeno, često ili uvijek spava s djetetom mlađim od 18 godina, prema istraživanju Američke akademije za medicinu spavanja. Iako neki roditelji to odbacuju, drugi smatraju da takva bliskost donosi osjećaj sigurnosti koji može ostaviti trag i u odrasloj dobi.
Razvijenija empatija i emocionalna osjetljivost
Djeca koja odrastaju uz roditelje tijekom noći često pokazuju izraženiju sposobnost prepoznavanja tuđih emocija. Takva djeca lakše uočavaju znakove stresa ili umora kod drugih.
S vremenom to postaje važna prednost u odnosima. Lakše stvaraju prijateljstva, bolje upravljaju vlastitim emocijama i rjeđe pokazuju problematično ponašanje.
Uz to, kod njih se često javlja i pojačana sentimentalnost. Uspomene, čak i one svakodnevne, imaju veću vrijednost. Takve osobe često osjećaju nostalgiju i snažno doživljavaju prošle trenutke.
Smirenost, ali i potreba za sigurnošću
Jedna od čestih osobina je i sposobnost ostajanja smirenim u stresnim situacijama. Djeca koja su naučila da ih roditelji umiruju razvijaju osjećaj da emocije nisu prijetnja.
Istodobno, može se pojaviti i druga strana. Neka djeca kasnije razvijaju potrebu za dodatnom potvrdom u nepoznatim situacijama. Ta potreba proizlazi iz ranog povezivanja sigurnosti s prisutnošću roditelja.
Stručnjaci upozoravaju da pretjerana potreba za sigurnošću može biti povezana s povećanom anksioznošću.
Odnos prema bliskosti i teškoće s rastancima
Djeca koja su odrasla uz fizičku blizinu roditelja često imaju opušteniji i prirodniji odnos prema dodiru i nježnosti. Bliskost im pruža osjećaj sigurnosti, a ne nelagodu.
S druge strane, takva povezanost može značiti i teže suočavanje s naglim rastancima. Odlazak bliske osobe može izazvati snažnije emocionalne reakcije, osobito ako nije jasno objašnjen.
Takve osobe često dulje razmišljaju o takvim situacijama i teže pronalaze unutarnji mir nakon prekida odnosa ili udaljavanja.
Pronicljivost i potreba za emocionalnim uzvraćanjem
Osobe koje su imale blizak odnos s roditeljima tijekom djetinjstva često razvijaju izraženu pronicljivost u odnosima. Pamte detalje i pokazuju pažnju prema drugima.
Istodobno, postaju osjetljivije na situacije u kojima njihove emocije nisu prepoznate. Teško podnose emocionalno zanemarivanje i mogu se povući ako ne osjete razumijevanje.
Zbog vlastitog iskustva, često se trude da i drugi budu saslušani. Kada im se to uzvrati, lakše grade dublje odnose.
Zaštitnički stav i sposobnost slušanja
Djeca koja su odrastala uz toplinu i privrženost često razvijaju zaštitnički odnos prema bliskim osobama. Brzo primjećuju kada nešto nije u redu i osjećaju odgovornost za odnose koje grade.
Također su često prirodno empatična i spremna slušati druge. Budući da su i sama imala prostor za izražavanje emocija, tu sposobnost prenose i u odraslu dob.
Takvim osobama ljudi se često lakše povjeravaju jer osjećaju sigurnost i razumijevanje u komunikaciji.
