Bivši šef srpske tajne službe Jovica Stanišić, osuđen na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, zatražio je prijevremeno puštanje na slobodu. Pozvao se na godine, loše zdravlje i odslužene dvije trećine kazne, ali njegov zahtjev ponovno je u fokus stavio žrtve i težinu zločina za koje je proglašen krivim.
Dvije trećine kazne odslužene, obrana traži izlaz
Jovica Stanišić, nekadašnji čelnik srbijanske Službe državne bezbednosti, nalazi se na izdržavanju 15-godišnje zatvorske kazne u Njemačkoj nakon pravomoćne presude međunarodnog suda za ratne zločine počinjene tijekom ratova u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Prema sudskoj dokumentaciji, do ožujka 2026. godine odslužio je približno deset godina zatvora, čime je dosegnuo prag od dvije trećine kazne, što prema praksi međunarodnih sudova omogućuje podnošenje zahtjeva za prijevremeno puštanje. Njemačke vlasti o tome su službeno obavijestile nadležni sud.
Njegovi odvjetnici u zahtjevu ističu da Stanišić ima 76 godina, narušeno zdravlje i želju da posljednje godine provede uz obitelj. Kako prenose navodi iz zahtjeva, ne traži sažaljenje, nego “malo milosti”.
Presuda za najteže zločine
Iza zahtjeva za raniji izlazak stoji jedna od najtežih presuda izrečenih visokopozicioniranom dužnosniku sigurnosnog aparata Srbije.
Stanišić je zajedno s Frankom Simatovićem u žalbenom postupku 2023. godine osuđen kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata. Sud ih je proglasio odgovornima za zločine koje su počinile različite srpske snage u više gradova i općina, uključujući Bijeljinu, Zvornik, Bosanski Šamac, Doboj, Sanski Most i Trnovo, kao i za ubojstvo u Daljskoj Planini u Hrvatskoj.
Međunarodni mehanizam naveo je odgovornost za ubojstva, deportacije, prisilna premještanja, progon i nečovječna djela, odnosno za zločine protiv čovječnosti i kršenja ratnog prava.
Godine i bolest nasuprot sjećanju žrtava
Zahtjevi za prijevremeni otpust nisu neuobičajeni u međunarodnom pravosuđu, osobito kada osuđenik ispuni formalne uvjete. No kod ratnih zločina takve odluke redovito izazivaju snažne reakcije.
Posebno osjetljivim pitanje postaje kada se u prvi plan stave starost, zdravstveno stanje i obiteljske okolnosti osuđenika, dok se u javnosti ponovno otvaraju rane onih koji su izgubili članove obitelji, domove ili su bili prisilno protjerani.
Brojne presude međunarodnih sudova posljednjih godina pokazale su da se kod ratnih zločina ne promatra samo formalno odsluženi dio kazne, nego i odnos osuđenika prema zločinima, eventualno kajanje te šira društvena poruka.
Pravo na milost, ali i pitanje pravde
Pravna mogućnost prijevremenog puštanja postoji i dio je međunarodnog sustava izvršenja kazni. Ipak, stručnjaci za tranzicijsku pravdu godinama upozoravaju da kod ratnih zločina svaka odluka nosi dodatnu težinu jer se ne odnosi samo na pojedinca, nego i na povjerenje žrtava u pravosuđe.
Na prostoru Balkana pitanje ratnih zločina ostaje posebno osjetljivo i zbog činjenice da su pojedini osuđenici po povratku iz zatvora često dočekivani uz političke ili nacionalne podjele.
Odluka o Stanišićevu zahtjevu tako neće biti samo administrativno pitanje ispunjavanja uvjeta, nego i test odnosa između pravne procedure, težine presuđenih zločina i trajnog sjećanja na žrtve rata.
