Najdublja rupa na svijetu i danas skriva jednu od najvećih znanstvenih misterija
Usred hladne tundre na Kolskom poluotoku, nedaleko od granice s Norveškom, desetljećima je trajao jedan od najambicioznijih znanstvenih projekata u povijesti. Sovjetski znanstvenici pokušali su prodrijeti duboko u Zemljinu koru i doći do granice od 15 kilometara, ali ih je na kraju zaustavila kombinacija ekstremnih uvjeta i tehnologije koja više nije mogla izdržati.
Rezultat tog projekta ostao je upisan u povijest. Kolska superduboka bušotina danas je najdublja rupa koju je čovjek ikada iskopao. Iako široka tek 23 centimetra, dosegnula je nevjerojatnih 12.262 metra dubine.
Temperature su postale nepodnošljive
Projekt je pokrenut još 1970. godine u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Cilj je bio istražiti slojeve Zemljine kore do kojih čovjek nikada prije nije stigao. Za bušenje su korišteni posebno razvijeni strojevi, među kojima su bili Uralmash-4E i kasnije Uralmash-15000, jer postojeća tehnologija nije mogla podnijeti takve uvjete.
Nakon više od dva desetljeća rada, projekt je zaustavljen 1994. godine na dubini od oko 12,2 kilometra. Glavni problem postala je temperatura koja je dosezala gotovo 200 stupnjeva Celzijevih. Na temelju prikupljenih podataka ruski su stručnjaci procijenili da bi na planiranih 15 kilometara temperatura mogla prijeći 300 stupnjeva, zbog čega mehanizacija više ne bi mogla raditi.
Stijene su se već na dosegnutoj dubini ponašale, kako su opisali znanstvenici, “poput plastike”, što je dodatno otežalo nastavak radova.
Neočekivana otkrića duboko ispod površine
Tijekom istraživanja znanstvenici su naišli na nekoliko otkrića koja su ih posebno iznenadila. Na dubinama između tri i šest kilometara pronađena je voda, iako se dotad smatralo da su ti slojevi potpuno suhi.
Veliku pažnju izazvalo je i otkriće mikroskopskih fosila planktona na dubini od gotovo sedam kilometara. Osim toga, u Zemljinoj kori pronađene su i velike količine plinovitog vodika, što je dodatno proširilo razumijevanje geoloških procesa duboko ispod površine planeta.
Iako je službeno bušenje prekinuto 1994., radovi i istraživanja nastavili su se u različitim oblicima sve do 2005. godine. Cijeli kompleks konačno je napušten 2008., a otvor bušotine zatvoren je metalnim poklopcem učvršćenim s 12 vijaka.
Do središta Zemlje stigli tek djelić puta
Unatoč rekordnoj dubini, znanstvenici su zapravo prošli tek mali dio Zemljine kore. Baltički štit, kroz koji se bušilo, debeo je oko 35 kilometara, što znači da je dosegnuta dubina bila tek njegova trećina.
Kada se usporedi sa stvarnom udaljenošću do središta Zemlje, rezultat djeluje još dramatičnije. Nakon desetljeća rada i golemih ulaganja, sovjetski projekt dosegao je samo 0.002% puta prema središtu planeta.
Kolska superduboka bušotina i danas privlači brojne znatiželjnike i ljubitelje znanosti. Na mjestu nekadašnjeg istraživačkog centra danas se nalazi uglavnom napušten kompleks i zahrđali metalni poklopac ispod kojeg se skriva najdublji pogled čovječanstva u unutrašnjost Zemlje.
Sličan pokušaj imali su i Nijemci
Dubinsko bušenje pokušano je i u Njemačkoj. Tijekom 1990-ih njemački su znanstvenici u Bavarskoj stigli do dubine od 9.101 metar, no i tamo su ih zaustavili ekstremni uvjeti.
Na toj dubini izmjerena je temperatura od čak 260 stupnjeva Celzijevih. Zbog toga se stijene počele ponašati gotovo poput tekućine pa je održavanje bušotine postalo nemoguće. Projekt je nakon toga obustavljen.
