Tvornice se zatvaraju, a radnici moraju tražiti drugi posao. Možda bi se ove stvari nekako i premostile, alternative bi se našle da velika kriza nije pogodila ključnog njemačkog trgovinskog partnera, a to je Kina
Desetljećima je Njemačka bila pojam za žitelje ovih krajeva. Stabilnost, sigurnost, mirniji i neovisniji život…, sve to privlačilo je prosječne Bosance i Hercegovce da napuste tisućljetna ognjišta i odu tamo gdje poslijepodne dobiješ ili daš otkaz, a ujutro već imaš novi posao, piše Večernji list BiH.
Međutim, stvari su se drastično promijenile od početka ruske invazije na Ukrajinu. Financiranje rata, a usput i financiranje oporavka od pandemije, zatim ostanak bez jeftinog prirodnog plina iz Rusije bili su itekakav udar na Njemačku.
Iako se u početku govorilo kako će najjača ekonomija neokrznuta proći u ovoj krizi, i pticama na grani bilo je jasno da je to nemoguće. Potres se dogodi kad se Armenija i Azerbajdžan “porječkaju”, a kamoli kada ratuju giganti poput Rusije i Ukrajine, koji su brojnim resursima opskrbljivali Europu. I tako dolazimo do aktualne situacije.
Ovih dana sjedili smo s radnikom iz BiH koji se više ne planira vraćati u “obećanu zemlju” nakon gotovo desetljeća rada. Živio je u jednom mjestašcu u blizini Stuttgarta.
– Mirovinu sam stekao, odnosno uvjete za nju, pa ako se Njemačka održi u ovakvom stanju, a i ja doživim te godine, valjda ću moći u njoj uživati – kaže. Pitamo ga je li stanje toliko loše da postoje izgledi da Njemačka nešto u budućnosti neće moći financirati.
– Novac vrijedi sve manje, a u protekle tri godine događa se nešto što se nije moglo zamisliti ni u filmovima katastrofe. Mogao sam doslovno birati poslove i zarađivati neto oko 2200 eura na glavnom poslu i raditi još “mini job” od 2 sata, od čega sam cjelokupan iznos slao obitelji. A i tu sam znao zaraditi oko 600 eura. Onda je došla pandemija pa su nas prvo poslali kući s objašnjenjem kako je sve plaćeno. I bilo je na početku, međutim, već su se tada stari Nijemci zabrinuli i objašnjavali kako će se sav iznos morati vratiti državi, ali tko je o tome mislio. Pandemija je završila, novac je vrijedio sve manje, hrana je poskupljivala, kao i stan i režije. A u ovih godinu i pol dana je eskaliralo. Hrana je skuplja od 20 do 50 posto, a najgora stvar jest što se ni deset godina, koliko sam ovdje, nisam naviknuo na njihovo meso ili kruh. Drukčije je nego kod nas, previše umjetno – kaže sugovornik za Večernji list BiH.
Kaže kako mu je sve to postalo neizdrživo.
– Opet kažem, da nisam bio sam, možda bih ostao još koju godinu. No, ovako, dok platim stan 700 eura, režije 200, hranu 600 eura (uključujući i povremene izlaske u restoran) te ostale sitnice na koje novac ode, meni od neto plaće od 1700 eura ne ostane ništa, a i iznosi za “mini job” su smanjeni, tako da sam zaključio da je bolje vratiti se u BiH i pokušati nešto privatno. Ne kažem da se neću opet vratiti u Njemačku kad se situacija stabilizira, ali trenutačno mi je cilj privatni biznis – ispričao je.
Kaže da je u ovih godinu dana vidio četiri štrajka radnika, dok je u preostalih devet godina jednom ili dvaput vidio kako netko štrajka.
– To me je šokiralo. Dok ne dođete, ne možete vjerovati koliko, primjerice, kasni javni prijevoz. Ako planirate na posao njime, budite spremni na kašnjenje. Jednostavno, tek kad ste tu, u fokusu zbivanja, vidite koliko je svijet krhak pred bilo kakvom krizom. Ako se još dogodi nekretninska kriza kao 2009., smatram da ćemo biti u ozbiljnim problemima – ispričao je sugovornik.
