Dvije ugledne međunarodne organizacije u kratkom roku objavile su zabrinjavajuće nalaze o stanju demokracije u Hrvatskoj. Vlast negira, oporba trijumfira, a stručnjaci upozoravaju da bi posljedice mogle biti dalekosežne.
Izvješća stigla jedno za drugim
Početkom travnja ove godine švedski Institut za varijetete demokracije (V-Dem), jedna od najuglednijih svjetskih organizacija koja prati demokratske sustave, uvrstio je Hrvatsku na popis europskih zemalja zahvaćenih procesom autokratizacije. Na istom popisu našle su se Italija, Slovenija i Slovačka.
Ubrzo potom stigao je i godišnji izvještaj organizacije Civil Liberties Union for Europe, poznatije kao Savez za građanske slobode za Europu, s gotovo identičnim zaključkom za Republiku Hrvatsku. Dva neovisna nalaza u svega nekoliko tjedana nisu mogla proći nezapaženo.
Hrvatska vlast reagirala je na dvojak način. Vladajući su tvrdili da takvu sliku o Hrvatskoj plasiraju ljevičarski suradnici navedenih organizacija, dok je dio upozorenja jednostavno ignoriran. Oporba je, naprotiv, međunarodne nalaze prigrlila kao dugoočekivanu vanjsku potvrdu svojih stalnih kritika upućenih vladajućem HDZ-u.
Što stručnjaci zapravo govore
Politolog i sociolog s Pravnog fakulteta u Zagrebu Dario Čepo analizirao je uzroke sve lošijeg demokratskog stanja u zemlji. Prema njegovu mišljenju, nije riječ o jednom izoliranom uzroku, nego o međusobno isprepletenim društvenim i ekonomskim čimbenicima koji zajedno narušavaju kvalitetu demokratskog života europskih građana.
Čepo posebno upozorava na slabljenje uloge Europske komisije, koja prema njegovu uvidu sve manje štiti temeljne vrijednosti i ugovore Europske unije. Kao ključni europski problem izdvaja rušenje granice između mainstream stranaka i krajnje desnice. Stranke desnog centra, tvrdi, postaju sve sklonije suradnji s ultranacionalistima i neofašistima, što demokratski prostor sužava s obje strane.
Za tu pojavu Čepo izravno okrivljuje Europsku pučku stranku, kojoj je, prema njegovim riječima, jedini pravi cilj zadržavanje moći pod svaku cijenu. Takav pristup na europskoj razini zatim se preslikava na razinu država članica, a posebno pogađa one u kojima su na vlasti stranke iz iste obitelji kao što je to slučaj s Hrvatskom.
Zarobljenost institucija i apatija građana
Kada govori o stanju u samoj Hrvatskoj, Čepo ne bira blage riječi. Demokratska praksa u Republici Hrvatskoj nikada nije počivala na čvrstim temeljima, a dolaskom Plenkovićeva HDZ-a na vlast situacija se dodatno pogoršala. Mediji su prema njegovu opisu pod pritiskom, neovisne institucije izgubile su stvarnu samostalnost, a mehanizmi nadzora i kontrole vlasti blokirani su ili marginalizirani.
Posebno je zabrinjavajuća sve dublja apatija hrvatskih građana. Prema Čepovoj analizi, ljudi su toliko izgubili povjerenje u institucije, i domaće i europske, da su se povukli u privatni život uvjereni da politika nije njihova stvar i da na nju ionako ne mogu utjecati. Taj osjećaj bespomoćnosti, upozorava stručnjak, daleko je od istine, ali je izrazito opasan jer autokratskim tendencijama ostavlja slobodan prostor bez otpora.
Ozbiljnost situacije pojačavaju i loši ekonomski pokazatelji. Hrvatska bilježi jedne od najviših stopa inflacije u Europskoj uniji te iznimno nizak udio industrije u ukupnom bruto domaćem proizvodu, što se izravno odražava na kvalitetu svakodnevnog života.
Kritika metodologije: nisu svi suglasni
Filozof Boris Buden ne osporava da u Hrvatskoj postoje autoritarne tendencije, ali je oštro kritičan prema načinu na koji ih mjeri V-Dem. Smatra da rangiranje zemalja prema kriterijima demokracije i autokracije nije objektivna znanstvena metoda, nego ideološki alat koji reproducira globalne odnose moći i dominacije.
Kao ilustraciju navodi primjer afričkih zemalja u zoni Sahela, gdje su nedavno izvedeni vojni puč i srušeni takozvani demokratski režimi. Prema V-Demovim kriterijima, to je jednoznačan pad u autokraciju. No Buden podsjeća da su upravo ti režimi godinama stranim kompanijama omogućavali ekstremnu eksploataciju prirodnih bogatstava i lokalnog stanovništva, ostavljajući za sobom zagađeni okoliš i apsolutno siromaštvo. Pobunu naroda protiv takvih uvjeta V-Dem, prema Budenovoj ocjeni, jednostavno ne prepoznaje kao demokratski čin.
Sličnu logiku uočava i u slučaju Izraela, koji prema V-Demovim pokazateljima i dalje figurira kao demokracija okružena autokracijama, bez obzira na događaje koji se odvijaju pred očima svjetske javnosti. Buden u tome vidi potvrdu da se iza pozivanja na objektivnu i nepristranu znanosti zapravo skriva strategija intelektualne dominacije.
Tenkovi važniji od demokracije?
U najkonkretnijem dijelu svoje analize Buden iznosi ocjenu koja britko opisuje stvarni položaj Hrvatske unutar širih geopolitičkih odnosa. Autoritarne tendencije hrvatske vlasti, tvrdi, dobro su poznate i domaćoj javnosti, no nitko ih iz europskih centara moći neće ozbiljno sankcionirati sve dok Hrvatska uredno kupuje skupo naoružanje i bez prigovora potpisuje sve što joj se stavi pred nos.
Buden pri tome podsjeća na širi povijesni obrazac: zapadne demokracije redovito su podržavale najtvrđe diktature u trenutcima kada je to odgovaralo njihovim strateškim ili ekonomskim interesima. U tom kontekstu, smatra, hrvatska situacija nije iznimka nego nastavak dobro poznatog pravila.
Oporba konkretizira tu sliku nizom primjera koje redovito navodi u javnoj raspravi: od stranačkog utjecaja na pravosuđe i pritiska na medije uključujući javnu radioteleviziju, do potčinjavanja parlamenta izvršnoj vlasti i sustavne marginalizacije lokalnih uprava.
