Na tri pitanja za Večernji list odgovara Branko Grisogono, klimatolog i profesor atmosferske fizike na zagrebačkom PMF-u, prenosi Večernji list
1. Neki dan je svijetom protutnjala vijest da u Sahari danima – pada kiša. Neki su mediji to popratili naslovima kako je i to još jedan dokaz da planet odlazi kvragu. Ima li mjesta ovakvim ocjenama i hoće li takve pojave u najsušnijim dijelovima našeg planeta ubuduće postati nešto normalno?
To je malo pretjerana novinarska informacija. Točno je da je u Sahari kiša padala nekoliko dana, ali ne u cijeloj Sahari. Sahara je toliko velika da istočni dio Sahare nije dobio kišu. Inače, Sahara dobije kišu svakih nekoliko godina, ali se u ovim klimatskim promjenama ne zna hoće li to biti češće ili rjeđe, jer to još nije dovoljno istraženo. Općenito, očekuje se da će se Sahara širiti, a ne smanjivati. Međutim, s oborinama koje je teško prognozirati neki dijelovi Sahare možda će se smanjiti. Znači, u prosjeku se Sahara širi, ali s vremenom ona možda izgubi neki svoj manji, rubni dio.
2. Naša je zemlja posljednjih godina tijekom ljetnih razdoblja naprosto usijana. Temperature su nepodnošljive, rekli bismo – paklene. Što možemo očekivati ubuduće, do kojih bi maksimalnih vrijednosti temperature mogle rasti u našem području?
Najveći dio Mediterana ubrzano se zagrijava. Odnosno, zagrijava se brže od planetarnog prosjeka. Konkretno, Hrvatska treba očekivati dulje toplinske valove na relativno širim područjima u odnosu na prije. Sami maksimumi temperatura nisu toliko bitni koliko je bitno trajanje i površina jer se radi o toplinskoj energiji koja se može raspodijeliti na različite načine. Međutim, energija progresivno raste. Maksimalne temperature u idućem desetljeću vjerojatno će biti preko 40 Celzijevih stupnjeva, a to znači da će apsolutni lokalni maksimumi – pritom mislim na neki grad, neku lokaciju – ići i preko 45 Celzijevih stupnjeva. To nije dobro ni za biljke, ni za životinje, ni za ljude, no ljudi će se snaći.
3. Kada je riječ o klimi i posljedicama klimatskih promjena, postoji li nešto čega se vi kao znanstvenik možda bojite?
Da, postoje tri stvari kojih se bojim – što će biti s biljnim i životinjskim svijetom, što će biti s bioraznolikošću te što će biti s djecom i našim unucima, u kakvom će oni svijetu živjeti. Strahove volim kratko formulirati, zato što ih ne želim ni sanjati, a kamoli doživjeti.

