Naravno da razvojne faze podrazumijevaju promjene u psihi svakog pojedinca, no sve ima svoje granice. Današnja djeca su ranjivija nego ikada. I, znate što? Oni za to nisu krivi .
Prije svega dva dana, na svojoj privatnoj Facebook stranici napisala sam nekoliko rečenica kao poziv upomoć svima koji pročitaju, posebno roditeljima. Riječ je o onima koji su najvažniji – o djeci. Profesorica sam hrvatskoga jezika u drugoj najvećoj osnovnoj školi u Hrvatskoj. Svoj posao radim svim srcem i jedino što mi je važno jest da su “moja djeca” dobro. Njihovo mentalno zdravlje za mene je prioritet i nema te zavisnosložene rečenice koja će biti važnija od spoznaje da “Marko” ili “Ana” noćas nisu mogli spavati jer ih je mučila tjeskoba ili “crne” misli, piše Večernji list
Svega 48 kasnije, pitam se kome zvono zvoni. Svaki je alarm prestao zvoniti. Nastao je potpuni muk i mrak kojemu nema kraja. Jedno dijete više nikada neće zagrliti svoje roditelje niti sjesti u školske klupe. Njegova učiteljica, koja je trebala odgojiti i obrazovati zadnju generaciju prije zaslužene mirovine, bori se za život. Hrvatska je u šoku jer dosad se to nije događalo “u našim dvorištima”.
Ranjeni prijatelji preminulog dječaka i svi oni koji su posljednji dan u polugodištu radosno došli provesti u školi, trebat će svu moguću pomoć i opet će, po ne znam koji put, zvoniti zvono. Nažalost ne božićno zvonce, već ono koji vrišti o prevenciji i tretmanima mentalnog zdravlja koje je našim mladima narušeno kao nikada do sada.
Svakodnevno se pitamo što se točno dogodilo i zašto su današnja djeca “drugačija”, nego što smo mi nekada bili. Iskustvo rada s učenicima, sati razgovora s njima i njihovim roditeljima, moj privatni život i odgoj sina srednjoškolca – jasno ovo pitanje sažimaju u nekoliko natuknica. Koronakriza, potpuna kućna izolacija, gubitak svake rutine, potpuni prekid socijalizacije, svakog druženja, sportskih klupskih aktivnosti. Ubrzo dolaze dva potresa. Promatranje ukućana koji su u konstantnom strahu – od bolesti, smrti, ali i osnovne egzistencije. Mnogi su učenici ostali bez roditelja, a oni koji nisu – trebali su moći pojmiti i prihvatiti da njihov prijatelj više nema majku ili oca jer mu ga je odnio tamo “neki virus”. Potpuno su se predali virtualnom svijetu društvenih mreža, distancirali se od svega onog što im je potrebno za redovan i normalan psihološki razvoj.
Koliko god psiholozi upozoravali na posljedice koje će nastupiti, većina to, čini se, ipak nije ozbiljno shvatila. Mnogim je roditeljima, naravno, teško prihvatiti da s njihovim djetetom nešto nije u redu. Osobno sam u više navratila “zvonila” roditeljima, na sreću, odazvali su se pa smo zajedničkim snagama pomogli djetetu. Ovo je posao koji nema radno vrijeme jer djeca nisu predmeti koje možemo odložiti nakon završetka nastavnoga dana. Sa svojim učenicima u potrebi i njihovim roditeljima komuniciram i u 22 sata navečer i vikendom i blagdanom. To je moj poziv. Molim vas, dragi ljudi, probudite se. Možda još ipak nije kasno.
Facebook tekst prenosim u cijelosti:
Zastrašujuće, no očekivano s obzirom na vremena u kojima živimo, na svijet u kojem odgajamo i obrazujemo današnje generacije. U samo godinu dana psihički poremećaji kod djece porasli su za oko 300 posto, pokušaji suicida za oko 280 posto! Radeći posao koji radim, posao u 2. najvećoj školi u Hrvatskoj, s iznimno velikim brojem učenika, zajedno sa svojim kolegama svakodnevno svjedočim ružnim statistikama.
Mi, profesori, na prvoj smo liniji prepoznavanja bilo kakvih neželjenih promjena u ponašanju svojih učenika. Posebno kada predaješ hrvatski jezik, samim time imaš najveću satnicu, uz to si razrednik… Stalno sam s njima. Samoozljeđivanje, suicidalne misli, depresija, anksioznost, poremećaji prehrane, socijalna anksioznost, panični poremećaji, poremećaji u ponašanju itd. Susrećem se sa svim navedenim.
Detektirajući problem, alarmiraju se roditelji, stručna služba, školski liječnik. Radi se sve što ikako može pomoći djetetu. No, dragi roditelji, molim vas od srca, pričajte sa svojom djecom. Ne bježite od problema. Potražite pomoć psihologa, dječjeg psihijatra, liječnika opće medicine, školskog psihologa. Čitajte, obrazujte se, naučite zajedno s njima bazične tehnike opuštanja, uzemljenja, disanja.
Samo nemojte škiljiti ni žmiriti! Nemojte biti prestrašeni promatrač i mantrati kako je to “samo faza” koja će proći. Naravno da razvojne faze podrazumijevaju promjene u psihi svakog pojedinca, no sve ima svoje granice. Današnja djeca su ranjivija nego ikada. I, znate što? Oni za to nisu krivi. Ako je samo jedan roditelj ovo pročitao i ovo ga je potaknulo na razgovor s djetetom, ja ću biti najsretnija na svijetu. Glavašević je davno rekao kako su djeca jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Svoje učenike volim svim srcem. Od svakog polazim kao što polazim od svog sina. Čuvajmo naše mlade. Na njima treba ostati ovaj cirkus od svijeta.
