Steve Chapman-Bertelli, strani ratni fotograf koji je boravio u Vukovaru 1991. godine tijekom opsade, prisjetio se stravičnih prizora i iskustava koje i danas nosi sa sobom. U objavi na društvenim mrežama prvi put je zapisao osobno svjedočanstvo, poručujući kako ga sjećanja na razaranje, patnju i hrabrost stanovnika tog slavonskog grada i dalje duboko potresaju.
Chapman-Bertelli, tada mladi fotoreporter koji je živio u Italiji, odlučio je doći u Hrvatsku kako bi dokumentirao rat. Najprije je stigao u Zagreb, zatim u Vinkovce, odakle je, unatoč upozorenjima zapovjednika, krenuo prema Vukovaru. “Proveo sam više od tjedan dana u Vukovaru krajem rujna 1991. Grad je bio pod opsadom, a bombardiranja su bila stalna. Nakon nekoliko sati prestao sam brojati granate”, piše.
Tijekom boravka u gradu upoznao je novinare Radio Vukovara, među kojima je bio i Siniša Glavašević, čovjek čiji je smireni glas bio simbol otpora. “Radio je bio smješten u kući blizu centra. Studio se nalazio u prostoru za ormare, a zidovi su podrhtavali od eksplozija. Glavašević je govorio tiho, ali svaka riječ bila je prožeta dubokom brigom”, prisjetio se.
Fotograf se prisjetio i dirljivih prizora iz bolnice, gdje su ranjenici pristizali neprekidno, a tijela pokojnika bila ostavljena u dvorištu, jer je mrtvačnica bila prepuna. “Ušao sam u podrum bolnice. Ljudi su ležali posvuda – starci, djeca, mladi vojnici. Krv na sve strane, zrak zasićen mirisom rana i straha. Podigao sam kameru, ali starica na nosilima samo je podigla ruku – od te scene imam samo jednu fotografiju.”
Jedan od najupečatljivijih trenutaka bio je susret s 15-godišnjom djevojkom Mihaelom, koja je, iako dijete, pokazivala nevjerojatnu snagu. Vjerovala je da će ih Europa i američki predsjednik Clinton spasiti, dok je njezin dečko, 19-godišnji vojnik, bio na prvoj crti bojišta. “Njihova ljubav bila je nevina, iskrena… nekoliko sati kasnije gledao sam žene kako grle i plaču zbog gubitka svojih muževa – rat to napravi.”
Chapman-Bertelli bio je u Vukovaru i kada je grad pao, 18. studenoga. Svjedočio je nestanku ljudi koje je upoznao, od novinara, do ranjenika, do vojnika. “Većina ih je ubijena, odvedena ili nestala. Mihaela je kasnije pronađena u logoru u Srbiji – zaboravljena od svijeta koji je obećavao pomoć. Nije više bila zaljubljena.”
Nekoliko tjedana kasnije u Zagrebu je susreo djevojku koja je preživjela, ali ga se bojala jer je sada nosio hrvatsku vojnu odoru. “Nisam više bio onaj čovjek s kamerom. Bio sam netko tko želi nešto učiniti. Ali i ona je pobjegla.”
U svojem osvrtu Chapman-Bertelli naglašava kako nikada nije vidio toliko hrabrosti, dobrote i dostojanstva kao u Vukovaru. “Nitko nije slušao te ljude. Rat ih je progutao. Iako sam vidio užas, ono što me najviše dirnulo bila je njihova ljudskost. Zato, prestanimo mrziti – jer mržnja je razlog zašto sve ovo uopće počinje.”
Njegove fotografije i sjećanja danas žive na internetu, a ispod objava se javljaju ljudi koji prepoznaju sebe, svoje roditelje, prijatelje ili susjede. Mnogi po prvi put vide lica dragih osoba, zamrznuta u vremenu kroz objektiv jednog stranca koji je odlučio ne zaboraviti.
