Slučaj Sanje Rubil iz Slavonije potresao je cijelu Hrvatsku. Čekala je godinu dana na inkluzivni dodatak, novčanu pomoć koja bi joj značila spas u borbi s teškom bolešću. No, rješenje koje joj je trebalo stići da joj olakša život, stigli su poštom tek pet dana nakon njezine smrti.
Sanja je preminula u 43. godini života. Tog bi dana, kako kaže njezina majka Jadranka Rubil, slavila rođendan — da nije izgubila bitku, ne samo s bolešću, nego i s državnim aparatom koji ju je ostavio da čeka.
“Strašno mi je… Da je ona to dobila, mogla je imati bolje lijekove, prehranu, vitamine. Sve smo morali kupovati sami. Posuđivali smo, ulazili u minuse, nismo htjeli da ona osjeti. A trebalo je svega malo da joj se olakša život”, govori potresena majka.
Godinu dana čekanja – pet dana prekasno
Sanja je zahtjev za inkluzivni dodatak predala prošle godine. Na rješenje je čekala gotovo 365 dana. Stiglo joj je 12. lipnja ove godine. Pet dana poslije – umrla je.
“U utorak ujutro, u šest sati, otišla je. A oni su sve blokirali u minuti – račun, uplatu, sve. Godinu dana im je trebalo da odluče, a kad je umrla, sve su riješili u dva dana. Kao da je naštimano da se ne dobije, da država uštedi”, rekla je njezina majka.
Riječi koje odzvanjaju gorčinom. I s razlogom. Jer, prema neslužbenim podacima, na rješenje o inkluzivnom dodatku čeka više od stotinu tisuća ljudi, a mnogi, poput Sanje, ga ne dožive.
Za obitelj Rubil – sve je došlo prekasno. Sanja je, kažu, bila borac. Prošla je kemoterapije, operacije, padove i nade, ali nikad nije gubila vjeru. Ipak, kad sustav ne diše s bolesnikom – i nada se iscrpi.
Državni labirint i spora administracija
Zavodi, komisije, obrasci, liječničke potvrde, vještačenja – birokratski labirint kroz koji se mora proći da bi se ostvarilo pravo na dodatak. U teoriji, sve bi trebalo funkcionirati u roku od nekoliko tjedana. U praksi, mnogi čekaju mjesecima, pa i godinama.
Stručnjaci upozoravaju da sustav nije prilagođen tolikom broju zahtjeva. Nakon što je uveden inkluzivni dodatak, navala prijava bila je golema, a broj službenika i liječnika zaduženih za vještačenja – premalen. I dok država planira dodatne milijune eura u proračunu, najsporiji dio ostaje onaj koji ne košta: ljudska empatija.
“Novca ima, ali papiri stoje. Ljudi koji najviše trebaju pomoć – čekaju, pate i nestaju”, rečenica je koja se čuje sve češće među obiteljima koje prolaze isti put.
Tragedija koja otvara pitanje odgovornosti
Majka Jadranka danas traži samo jedno – da nitko više ne doživi ono što su oni prošli. “Neka zaposle ljude, nek’ rade svoj posao, nek’ se nešto pokrene. Tko ima djecu, zna kako je to. Samo želim da drugi to ne osjete.”
U državi koja godišnje izdvaja stotine milijuna eura za socijalne programe, vrijeme postaje najveći neprijatelj. Jer kad pomoć stigne prekasno – ona više nije pomoć, nego podsjetnik da sustav nije za ljude, nego za papire.
Sanja nije jedina. Na svoje rješenje čeka još tisuće bolesnih, nemoćnih, starijih i roditelja djece s invaliditetom. Za neke, to čekanje traje duže nego sama bolest.
Danas bi Sanja slavila rođendan. Umjesto toga, njezina majka stoji pred tišinom i jednim papirnatim dokazom da država ipak zna tko je bila – samo što je to doznala prekasno.
