Nekada je bio veliki nogometni talent bivše Jugoslavije, igrač o kojem se u omladinskim krugovima govorilo s poštovanjem.
Miroslav Živković, danas 55-godišnjak iz Iriga, proživljava život daleko od reflektora i navijačkih pjesama.
Kuća mu nije završena, nema kupaonice ni tuša, a život mu se, kako sam kaže, “pretvorio u borbu za osnovno”.
“Živimo u Irigu, u teškim uvjetima. Kuća nije završena, nema ni kupaonice ni tuša. Zidana ciglom, ništa nije ožbukano… Krali su nam i stvari koje su nam ljudi poklanjali. Živimo praktički u bačvi,” rekao je Živković za Radio Beograd.
Talent koji je oduševio Wembley
Rođen 1970. u Beogradu, Miroslav se već kao dijete s roditeljima preselio u Novi Sad, gdje je počeo igrati nogomet u omladinskom pogonu Vojvodine.
Bio je toliko nadaren da je 1985. godine, kao tinejdžer, nastupio na legendarnom Wembleyju u dresu kadetske reprezentacije Jugoslavije.
“Igrali smo pred 100.000 ljudi, u predigri finala FA Kupa između Manchester Uniteda i Evertona. Bio sam proglašen najboljim igračem utakmice.
Bobby Charlton mi je prišao i rekao da sam genijalan talent. To su trenuci koji se ne zaboravljaju.”
Takve riječi, iz usta nogometne legende, bile su priznanje o kojem svaki mladi igrač može samo sanjati. No, život koji je obećavao slavu i bogatstvo, ubrzo je krenuo potpuno drugim putem.
Odlazak iz zemlje i borba za opstanak
Nakon povratka s Wembleyja, Živković je nastavio igrati za Vojvodinu, a potom i u vojnoj selekciji, rame uz rame s poznatim imenima jugoslavenskog nogometa.
Početkom devedesetih, u jeku ratnih godina i gospodarske krize, odlučio je napustiti zemlju.
“Sve se raspadalo, plaće su bile mizerne. Otišao sam trbuhom za kruhom, završio u Grčkoj, u drugoligašu Nausi, gdje sam se odmah izborio za mjesto u prvih jedanaest,” prisjeća se Miroslav.
U početku je sve izgledalo idealno — stabilan klub, sigurna plaća i nada da će se karijera vratiti na pravi put.
No, njegovo je zdravlje počelo naglo propadati.
Zdravstvena drama: od saune do bolničkog kreveta
“Preforsirao sam se treninzima i saunama. Odjednom sam počeo gubiti snagu, dobivati na težini, kosa mi je opadala, nisam mogao disati. Počeo sam osjećati da umirem,” govori Živković.
Godinama je obilazio liječnike, ali nitko nije znao što mu je. Dijagnoze su se mijenjale, a stanje se pogoršavalo.
Tek nakon odlaska u Sjedinjene Države, kod poznatog liječnika Rajka Medenice, dobio je odgovor.
“Tek tamo su mi otkrili da bolujem od porfirije, rijetkog metaboličkog poremećaja koji pogađa dvoje na 100.000 ljudi.”
Bolest ga je, kaže, potpuno iscrpila i onemogućila da nastavi raditi. Povukao se iz javnosti i posvetio obitelji, fotografiji i životinjama.
Umjetnik u tišini i borac za dostojanstvo
“Bio sam umjetnički fotograf, imao sam izložbe i nagrade. Bolest me prikovala za krevet. Sada jedva hodam, ali se trudim ostati pozitivan,” kaže.
Živković danas živi od mirovine od 15.000 dinara (oko 13 eura), dok supruga nosi većinu troškova kućanstva.
Njihov dom u Irigu još uvijek nije dovršen, ali, unatoč svemu, Miroslav ostaje dostojanstven i zahvalan onima koji mu pomažu.
Iako zaboravljen od sportskog svijeta, njegov život svjedoči o cijeni sportskog sna koji se često plaća zdravljem i gubitkom sigurnosti.
Dok su mnogi njegovi nekadašnji suigrači postali legende, on je ostao u sjeni — ne zbog nedostatka talenta, nego zbog okolnosti koje su ga slomile.
