Unatoč obilnim zalihama pšenice i domaćoj proizvodnji koja višestruko premašuje potrebe tržišta, Hrvatska se svrstala među najskuplje zemlje Europske unije po cijeni kruha i žitarica. Podaci Eurostata pokazuju da Hrvatska s indeksom 107,1 premašuje europski prosjek, što znači da građani plaćaju kruh skuplje nego u državama s višim životnim standardom, poput Njemačke, Belgije ili Nizozemske.
Najviši indeks cijena u EU bilježe Danska (136,2) i Luksemburg (129,1), dok su najniže cijene zabilježene u Rumunjskoj (56), gdje su troškovi kruha i žitarica gotovo dvostruko manji od europskog prosjeka. Hrvatska se, unatoč vlastitim poljoprivrednim resursima, našla u društvu bogatijih država, što dodatno naglašava paradoks između domaće proizvodnje i maloprodajnih cijena.
Cijene kruha rastu, a pšenica gubi vrijednost
Prema procjenama stručnjaka iz poljoprivrednog sektora, otkupna cijena pšenice u Hrvatskoj trenutačno se kreće oko 155 eura po toni, što ne pokriva ni osnovne troškove proizvodnje. Unatoč tome, cijene kruha kontinuirano rastu, a u posljednjih pet godina porasle su za 58 posto, dok je u Mađarskoj rast bio čak 113 posto.
Pad vrijednosti pšenice ne utječe na maloprodajne cijene jer sirovina čini tek manji udio u konačnoj cijeni proizvoda. Na rast cijena utječu energenti, troškovi prijevoza, pakiranja i trgovačke marže, a dodatni faktor predstavlja uvoz polupečenih pekarskih proizvoda iz inozemstva koji se u Hrvatskoj samo dovršavaju i plasiraju na tržište.
Iako se hrvatska Vlada pokušala boriti protiv rasta cijena odlukom o ograničenju najviših cijena osnovnih namirnica, među kojima je i pšenični kruh, učinak te mjere pokazao se ograničenim. U mnogim trgovinama cijene su i dalje iznad propisanih granica, dok proizvođači tvrde da troškovi proizvodnje ne prate realnost tržišta.
Tržište pod kontrolom stranih lanaca
Velik dio tržišta danas kontroliraju strani trgovački lanci, koji u Hrvatsku uvoze već pripremljene proizvode iz svojih logističkih centara u inozemstvu. Takav model dovodi do manje potražnje za domaćim sirovinama i ograničava prostor lokalnim proizvođačima.
U sektoru zaštite potrošača upozorava se da uvozni proizvodi često koriste sirovine iz drugih zemalja, što dodatno slabi položaj domaće poljoprivrede. Dok se pšenica iz Slavonije izvozi po niskim cijenama, na policama trgovina sve više prostora zauzimaju proizvodi stranog podrijetla, često s višim cijenama i bez jasne oznake zemlje prerade.
Manjak prerade, višak izvoza
Iako Hrvatska godišnje proizvede oko milijun tona pšenice, tek nešto više od trećine preradi se u domaćim mlinovima i pekarskim pogonima. Ostatak se izvozi u obliku sirovine male vrijednosti, dok se istovremeno uvoze gotovi proizvodi s višom cijenom.
Stručnjaci ističu da je nedostatak prerađivačkih kapaciteta glavni uzrok problema. Hrvatska ima dovoljne poljoprivredne resurse, ali ne i razvijenu infrastrukturu koja bi omogućila preradu i distribuciju gotovih proizvoda na domaćem tržištu. Zbog toga vrijednost domaće proizvodnje ostaje niska, a potrošači plaćaju visoku cijenu uvozne robe.
Takva situacija stvara začarani krug: proizvođači ne mogu zarađivati dovoljno da bi ulagali u modernizaciju, dok potrošači plaćaju proizvode koji ne odražavaju stvarnu vrijednost domaćih sirovina.
Europski paradoks u hrvatskom izdanju
U usporedbi s bogatijim državama, Hrvatska se po cijenama osnovnih prehrambenih proizvoda svrstava u gornji dom Europske unije, dok je po prosječnim plaćama i dalje u donjoj polovici. Time se stvara jedan od najvećih omjera cijena hrane i dohotka u regiji, zbog čega kruh, tjestenina i osnovni proizvodi od žitarica zauzimaju sve veći udio u mjesečnim troškovima kućanstava.
Dok zemlje poput Rumunjske i Bugarske uspijevaju zadržati niske cijene zahvaljujući subvencijama i lokalnoj preradi, Hrvatska plaća cijenu tržišne liberalizacije u kojoj dominiraju veliki uvozni lanci. Iako pšenice ima u izobilju, konačni proizvodi postaju luksuz koji sve više opterećuje kućne budžete.
U konačnici, domaći proizvođači gube konkurentnost, a potrošači osjećaju posljedice kroz rast cijena i smanjen izbor domaćih proizvoda. Dok se poljoprivrednici bore s niskim otkupnim cijenama, trgovine i distributeri ostvaruju najveći profit, čime se stvara disbalans koji sve više zabrinjava i stručnjake i građane.
