U jugoistočnoj i središnjoj Srbiji desetljećima kruže priče o zakopanom četničkom zlatu, skrivenim baštinama hajduka i tajnim kartama koje vode do podzemnih jama, manastira i zaboravljenih špilja. Priča je toliko ukorijenjena u lokalnim predajama da se, prema svjedočenjima i arhivskoj građi, oko nje ozbiljno angažirala i UDBA, a kasnije i visoki vojni dužnosnici.
Prema tekstu Expressa (2018.), Sunday Times je vrijednost zlata za koje se tvrdilo da ga je pronevjerio Draža Mihailović procijenio na tri milijuna dolara, dok je šira javnost u bivšoj Jugoslaviji godinama pratila vijesti o “akcijama potrage”, neodvojivima od mitova, poluinformacija i tajni službenih arhiva.
U središtu narativa često se navodi akcija “Morava”: krajem 1965. i u prvoj polovici 1966. operativci su “češljali” Ovčarsko-kablarsku klisuru. Udbini arhivi bilježe potragu za zlatom iz riznice Kraljevine Jugoslavije, koje su Englezi slali četnicima, a koje je, prema navodima, pripadnik SOE-a William “Bill” Hudson prisvojio i sakrio na više lokacija u zapadnoj Srbiji. Legenda kaže da je Aleksandar Ranković vjerovao u priču dovoljno da se akcija i pokrene, no Brijunski plenum i njegova smjena brzo su sve gurnuli u tajnost.
Priču dodatno pojačavaju navodi srpskih medija kako je UDBA 1965. došla do bivšeg četnika koji se naglo obogatio. Citira se agencija FENA (2005.): “Taj čovjek je ispričao neobičnu priču prema kojoj je Hudson naredio njemu i još nekolicini četnika da zakopaju blago, a onda su svi bili strijeljani. On je pukim slučajem ostao živ, pošto je u jednom trenutku zbog velike nužde otrčao u obližnje grmlje”. Iste godine navodno je u klisuri uhvaćen i britanski obavještajac Duško Popov tijekom potrage, što je UDBA, prema zapisima, uzela kao poticaj da bivšeg četnika iz Blaca dovede na lice mjesta. Sve je, piše, kulminiralo tragično – čovjek se objesio uoči izlaska na teren, a slučaj je utihnuo.
Mit o skrivenom blagu nije stao s raspadom Jugoslavije. U Miljkovcu, selu pokraj Niša, lovci na blago godinama prekapaju zemlju uz stare bedeme i rimsku baštinu. U sjećanjima mještana ostali su dolasci Željka Ražnatovića Arkana i pripadnika DB-a, izmjena ekipa, pa čak i helikopter koji je nadlijetao brdo. Mještanin Jovo Branković tvrdi: “Kad sam tih godina vidio da na mom posjedu nešto rade nepoznati ljudi, prijavio sam ih policiji, gdje mi je rečeno da se ništa ne brinem i da će nadoknaditi svaku eventualnu štetu”, a potom dodaje: “Sigurno su tražili blago popa Martina! “.
Pop Martin – hajduk i svećenik iz legendi – predstavlja drugi sloj mita. Predaje govore o pljačkanju turskih karavana i skrivanju “poharanog blaga” u Smokovoj jami, čiji ulaz čuva “zlatni smok”, mehanizam što usmrćuje svakoga tko pokuša prodrijeti unutra. Priča o čobanu iz Gadžinog Hana, koji je nakon teških ozljeda šutio o uzrocima, a kasnije otet i pretučen od nepoznatih “tragača”, potpiruje uvjerenje da karte i upute postoje. Među lovcima kruže čak i “Zapisi popa Martina”, a uputa koja se često prepričava glasi: “Kod mjesta Sveta Paraskeva, Sokobanjsko, kad uđeš u crkvu, od vrata od istoka idi do sredine crkve i stani, ima kamik žut. Ispod je komad zlata.”
Krajem 90-ih i 2000. priča dobiva novi zamah. U ljeto 2000. dvojica generala, Nebojša Pavković i Vladimir Lazarević, prema svjedočenjima, pokreću radove pod Šupljim kamenom (između Crvene Reke i Špaja, uz autocestu Niš–Pirot). Navodna naredba i motiv kruže u citiranom navodu jednog sudionika razgovora: “General je rekao: ‘Moramo naći zlato . To je naredio general Pavković i predsjednik Milošević. Mi ćemo s ovim zlatom, imamo oko 300 do 400 kilograma, spasiti zemlju od gospodarske krize … “.
Na teren je, prema zapisima, stigla inženjerijska jedinica 211. oklopne brigade. U sjećanjima ljudi koji su bilježili te dane ostao je detaljan opis: “Stigli su vojnici s opremom, kamionima, šatorima, buldožerom … Brzo su načinili logor, postavili straže i počeli raditi. Ubrzo je u ovom kraju nastao pakao: svakodnevno su odjekivale eksplozije mina, rušili su brdo, odnosno probijali, dok je kamenje letjelo na sve strane. Logoru nitko nije mogao prići, dvojica starijih ljudi u civilu stalno su nešto razgovarali s časnicima, okolina je vrvjela od specijalaca i generalovih tjelohranitelja. General Lazarević je redovito nadgledao radove i tijekom vikenda odlazio u rodnu mu Babušnicu, dok je njegov kolega Pavković boravio sve vrijeme u Pirotu. “.
U toj je epizodi često citiran i arheolog iz Bele Palanke, Zoran Mitić, koji je opisao kako su pokušali ući na prapovijesni lokalitet dok su se vojska i straže nalazile na položajima: “Zove me Dule Maksimović iz niškog Zavoda za zaštitu spomenika i kaže: ‘Vojska kopa nešto na prethistorijskom lokalitetu kod Šupljeg kamena, idi, molim te, i vidi što rade.’ Ja ovdje u glavnoj ulici sretnem Vlastu milicionera i povesti ga, računam da je bolje da sa mnom pođe uniformirano lice, službenije je. I odemo tamo. Kad tamo, zaustavi nas stražar – odora, automat preko prsa – kaže: ‘Ne može dalje!’ Objasnim tko sam i zašto sam došao, a on: ‘Naređeno! Ja samo mogu pretpostavljenom reći da ste bili, “. U lokalnoj se priči ta rečenica često navodi kao sinonim za zid šutnje oko cijele operacije.
Mitovi o četničkom blagu često se isprepliću s navodima o ustaškom zlatu, transferima u samostane i inostranstvo, pa se tako u regionalnim medijima spominju i tajni izvještaji, vatikanske veze i karte blaga. Taj narativni mozaik učinio je da svaka nova lopata u zemlji postane vijest, a svaka rupa – nova tajna. U pozadini se, pak, provlači i vjerovanje u “hudsonovo zlato”: prema jednoj varijanti priče, Britanci su četnicima slali zlato i opremu, a William “Bill” Hudson ga je sklonio na više mjesta po Srbiji.
U javnosti se – sve do danas – prepričava i rečenica iz novinskih naslova: ‘Jedan četnik naglo se obogatio’. Nekoliko desetljeća kasnije, potrage se često vraćaju na iste točke: Miljkovac, Ovčar-Kablarska, Šuplji kamen. Mještani se prisjećaju “planinara” i “kampera” s lopatama, “arkanovaca” i čudnih karata, a lovci na blago i dalje citiraju iste upute, tražeći “kamik žut” ispod kojega – prema predaji – leži komad zlata.
Kako se priča sužava prema Šupljem kamenu, izvorni tekst podsjeća i na završni dojam: Prema svemu sudeći, čak i Lazarević se vratio Miloševiću praznih ruku.
