Književnica i kolumnistica Vedrana Rudan u svojoj najnovijoj kolumni opisala je trenutno zdravstveno stanje i izrazila osobni pogled na društvene okolnosti u Hrvatskoj.
Rudan, koja se već neko vrijeme liječi od karcinoma žučnih kanalića, navela je kako je u posljednje vrijeme došlo do napretka bolesti, te prenijela riječi svog liječnika.
“Moj onkolog mi je jučer rekao: ‘Bolest napreduje, gospođo. Tješite se, još nitko iz života nije živ izašao.’”
Autorica je dodala kako joj ta rečenica, iako ozbiljna, nije izazvala strah, već osjećaj prihvaćanja.
“Razveselio me. Život u Hrvatskoj više ne mogu podnijeti”, napisala je u nastavku teksta.
Komentar na aktualna događanja
U istom tekstu Rudan se osvrnula i na nedavne incidente koji su se dogodili u Splitu, Zagrebu i Rijeci, komentirajući pojave nasilja i društvenih podjela.
“Kako je moguće da horde građana dižu u nebesa lažnog heroja, prevaranta, manipulatora, lopova i katolika koji nikad nije čuo za Isusa? Kao ni njegov Veliki Obožavatelj. Jesmo li baš svi slijepi, glupi i zli?”
U tekstu se pita ima li, kako kaže, “normalnih u Hrvatskoj” i izražava zabrinutost zbog sve češćih pojava netrpeljivosti.
“Horde luđaka i mladih i starih obučenih u crno love po Hrvatskoj Srbe. Ej, rat je završio pred 30 godina? Ima li normalnih u Hrvatskoj? Zašto se ne javi netko tko bi nas očajnike mogao utješiti.”
Rudan ističe kako je, prema njezinu mišljenju, teško promatrati nasilje i netoleranciju u društvu.
“Strašno je gledati divljake koji su nam zemlju pretvorili u igralište gdje svaki u crno obučen zlikovac može palicom krojiti našu sudbinu.”
Reakcija na poruku riječkog nadbiskupa
U nastavku kolumne autorica spominje riječkog nadbiskupa Matu Uzinića, čije su je riječi, kako navodi, pozitivno iznenadile i donijele osjećaj olakšanja.
“Meni je ovih dana više nego morfij trebao glas Čovjeka. Znala sam da ga neću čuti. Čula sam ga. Koja sreća. Koje olakšanje i nada, konačno nada.”
Rudan prenosi dio nadbiskupovog govora s koncerta “Rijeka se budi”:
“Je li buđenje našeg naroda da se stalno vraćamo u prošlost? Ili trebamo tražiti drugačiji put – kakvu Crkvu i kakve kršćane želimo u društvu?”
Autorica navodi kako su joj te riječi dale osjećaj nade i smirenosti.
“Konačno sam čula glas razuma na brodu luđaka koji u oluji traži stijenu u koju bi se zabio.”
Prisjećanje na susret s nadbiskupom
U završnom dijelu kolumne Rudan se prisjeća osobnog susreta s nadbiskupom Uzinićem.
“Jednom sam imala čast razgovarati s njim. Nisam vjernica i nikad neću postati, stoga sam ga pitala kako da mu se obratim. ‘Zovite me Mate’, rekao je.”
Autorica dodaje da su joj te riječi ostale u sjećanju.
“Učinit ću to i sada. Mate, znate li koliko značite nama koji smo izgubili svaku nadu? Mate, znate li koliko Vas volimo?”
Vedrana Rudan kroz svoju kolumnu objedinjuje osobno iskustvo bolesti s društvenim komentarima, zadržavajući karakterističan stil izravnog i otvorenog izražavanja.
