Bivša dugogodišnja novinarka i komentatorica vanjske politike Mirjana Rakić, jedno od najprepoznatljivijih televizijskih lica, progovorila je za Glas umirovljenika SUH-a o stanju starijih osoba u Hrvatskoj – i učinila to bez ublažavanja. Za mnoge njezine riječi zvuče kao upozorenje kakvo se rijetko čuje u javnom prostoru.
Rakić je u mirovinu otišla nakon 47 godina staža, ali i dalje nastupa na televiziji, putuje i prati vanjskopolitičke događaje, najviše kroz strane kanale poput BBC-a. Kaže da je aktivna umirovljenica, no da pritom stalno nailazi na prizore koji je duboko pogađaju.
“Mirovine u Hrvatskoj je teško nazvati mirovinama. To su socijalna davanja, a ne mirovine”, poručila je. Podsjetila je da se ljudi desetljećima uredno od svojih plaća izdvajali u mirovinski sustav, isto kao i u zdravstveni, ali su zato danas suočeni s neodrživim čekanjima na preglede.
“Godinu i više dana ne mogu doći na red u bolnici. To je sramota našeg društva.”
Dodaje kako mnogi danas žive s 500 eura ili manje, što po njoj nije iznos s kojim se može praviti životni plan, a kamoli preživjeti bolest.
“Od čega će platiti privatnog liječnika kad je to jedina opcija?”, pita se.
Naglasila je i da umirovljenici, iz straha od ovrha i mogućeg izbacivanja iz stanova, prvo plaćaju režije, a tek ono malo što ostane raspoređuju na hranu i lijekove. “Ministar govori o rastu plaća i mirovina, a svi znamo koliko to znači u stvarnom životu”, dodaje.
Osvrnula se i na stanje nekadašnjih hrvatskih industrijskih giganata poput Končara, Hidroelektre ili Prvomajske.
“Prodavali su ih za bagatelu, uništavali i pretvarali u zemljišta za stanogradnju. Nije se znalo upravljati.”
Neefikasno pravosuđe, često mijenjanje zakona i godinama duga čekanja na dozvole, smatra, otjerali su mnoge ozbiljne investitore:
“Kako da investiraju u državu u kojoj se pravila mijenjaju svaka tri dana?”
Rakić danas vodi i emisiju Zlatna liga na HRT-u, zajedno s Drenislavom Žekićem. Emisija okuplja aktivne osobe starije od 65 godina, a njoj je to, kaže, posebno zadovoljstvo.
No upozorava da se o jednom dijelu starijih uopće ne govori: o ženama koje žive same, bez djece i bez društva.
Mnoge, tvrdi, žive tiho, siromašno i izolirano.
“Nemaju komu reći da im je loše. Sretne su ako imaju dobrog susjeda. To je nesolidarno društvo.”
Zato smatra da bi lokalne vlasti trebale organizirati sustavne obilaske takvih osoba, a ne da to počiva gotovo isključivo na plećima Crvenog križa i volontera.
Unatoč svemu, Rakić svoj dan ispunjava aktivno. Svako jutro prošeće od Jaruna do kave i natrag – oko šest i pol kilometara – što joj čuva kondiciju i duh. Poslijepodne provede čitajući, spremajući ručak ili odlazeći u kazalište, a putovanja joj i dalje nisu strana: “Tako se najbolje živi mirovina”, zaključila je.
