Prije 42 godine Sarajevo je bilo središte svijeta. Zimske olimpijske igre 1984. pretvorile su tadašnji grad u simbol optimizma, organizacijskog čuda i sportskog zajedništva. Danas su mnoga olimpijska borilišta napuštena, obrasla korovom i prepuštena propadanju, dok se ulaganja koja su se tada mjerila u milijardama više ne mogu prepoznati u stvarnosti na terenu.
U svibnju 1978. Sarajevo je izabrano za domaćina ZOI-ja ispred japanskog Sappora i švedskog Göteborga. Bio je to povijesni trenutak za cijelu regiju, ali i ogroman izazov za državu koja se već tada suočavala s rastućim dugovima, inflacijom i gospodarskim pritiscima. Unatoč tome, pripreme su krenule punom snagom – gradilo se bez zadrške, s jasnim ciljem da sve mora funkcionirati besprijekorno.
Izgrađeni su hoteli, olimpijsko selo, skijališta, dvorane i bob-staza koja je u to vrijeme slovila kao jedna od najmodernijih na svijetu. Jedini problem koji je prijetio samom početku Igara bio je – nedostatak snijega. No, uoči svečanog otvaranja dogodio se preokret: obilne snježne padaline prekrile su grad i planine, a organizatori su doslovno čistili ulice kako bi natjecanja mogla početi na vrijeme.
Sarajevske Igre okupile su više od 1200 sportaša iz 49 zemalja, a grad je tih dana živio sport punim plućima. Maskota Vučko, danas jedan od najprepoznatljivijih simbola Igara, ušla je u povijest kao jedna od najuspješnijih olimpijskih maskota ikad. Otvaranje Igara, paljenje baklje i natjecanja na Bjelašnici i Igmanu ostali su duboko urezani u kolektivno sjećanje.
Sport je Sarajevu donio i junake. Jure Franko osvojio je srebrnu medalju u veleslalomu, prvu zimsku olimpijsku medalju za tadašnju državu, dok su imena poput Sande Dubravčić i Bojana Križaja obilježila povijesni trenutak. Grad je živio euforiju kakva se rijetko doživljava.
No, nakon što su se reflektori ugasili, stvarnost je ubrzo sustigla olimpijski san. Politička nestabilnost, gospodarska kriza i, naposljetku, rat zauvijek su promijenili sudbinu Sarajeva. Tijekom opsade grad je pretrpio golema razaranja, a nekadašnja sportska infrastruktura pretvorena je u bojišta ili skloništa.
Danas, desetljećima kasnije, Sarajevo se nikada u potpunosti nije oporavilo. Nekadašnja olimpijska borilišta izgledaju zapušteno i devastirano. Bob-staza, nekad tehnološko čudo, sada je prekrivena grafitima i raspucalim betonom. Hoteli koji su primali sportaše i goste iz cijelog svijeta pretvoreni su u ruševine bez jasne namjene, često spominjane kao simbol propuštenih prilika.
Posebno se ističe Hotel Igman, nekoć arhitektonski ponos grada, danas zapušten i devastiran. Umjesto gostiju, prostorom dominiraju prazni hodnici i urušeni zidovi, dok su planovi obnove godinama ostajali tek na papiru.
Stručnjaci i sportski povjesničari često ističu kako su Zimske olimpijske igre 1984. bile posljednji veliki zajednički projekt jedne države u raspadu. Dva tjedna sportskog savršenstva stvorila su mit o vremenu koje se nikada nije vratilo, dok su objekti koji su trebali biti temelj daljnjeg razvoja ostali bez sustavnog održavanja i ulaganja.
Danas su olimpijske planine Bjelašnica i Igman i dalje aktivne, ali daleko od potencijala koji su imale nakon Igara. Većina infrastrukture zahtijeva ozbiljnu obnovu, a bez jasne strategije i ulaganja, nasljeđe jednog od najuspješnijih sportskih događaja u regiji nastavlja tiho propadati.
