Na prvi pogled, zimski prizori ruskog grada Jeleca djeluju gotovo idilično. Zlatne kupole pravoslavnih crkava presijavaju se na hladnom suncu, a ribari strpljivo čekaju ulov na zaleđenoj rijeci. No iza tih slika krije se stvarnost obilježena ratom, inflacijom i svakodnevnom neizvjesnošću.
Grad udaljen oko 350 kilometara južno od Moskve postao je simbol šire slike Rusije četiri godine nakon početka invazije na Ukrajinu 24. veljače 2022. godine. Ono što je rusko vodstvo tada predstavljalo kao kratku i učinkovitu vojnu operaciju pretvorilo se u dugotrajan sukob čije posljedice osjećaju i oni daleko od bojišnice.
U Jelecu je teško izbjeći podsjetnike na rat. Na obali rijeke postavljen je veliki plakat koji nudi jednokratnu isplatu od 17.000 eura za prijavu u vojsku i odlazak na ratište u Ukrajini. U blizini stoji i plakat vojnika s kalašnjikovom uz slogan: “Mi smo tamo gdje trebamo biti”.
Rat traje dulje od njemačke invazije na Sovjetski Savez u Drugom svjetskom ratu, u Rusiji poznatog kao Veliki domovinski rat. U međuvremenu su brojni ruski gradovi dobili nove spomenike i memorijalne centre posvećene poginulim vojnicima.
Jednu stranu deveterokatnice u Jelecu prekriva ogroman mural s likovima petorice lokalnih vojnika poginulih u Ukrajini. Iznad njih stoji natpis: “Slava herojima Rusije!”
Ruske vlasti ne objavljuju službene podatke o broju poginulih u, kako je nazivaju, “specijalnoj vojnoj operaciji”, no razmjere gubitaka potvrđuju brojni novootvoreni dijelovi groblja i spomen-ploče u manjim sredinama.
Irina, kontrolorka karata na autobusnom kolodvoru, zastala je ispred murala i govori o osobnim gubicima:
“Muž moje prijateljice je poginuo boreći se ondje. Sin moje sestrične također. I unuk.”
Zastaje pa dodaje: “Puno je ljudi poginulo. Žao mi je tih dečki.”
Iako se bojišnica nalazi oko 250 kilometara od Jeleca, rat je prisutan i u svakodnevici. Lipecka regija bila je meta ukrajinskih napada dronovima, a vlasti su postavile betonska skloništa na autobusnim stanicama i u parkovima.
Stambene zgrade imaju improvizirana skloništa u podrumima.
“Sirene se oglašavaju gotovo svake noći”, kaže Irina. “Ali ja ne izlazim iz svoje zgrade. Samo odemo u hodnik gdje nema prozora.”
Uz sigurnosne prijetnje, građane najviše pogađa ekonomski pritisak.
“Računi za režije nas guše. Cijene nas lome. Jako je teško preživjeti”, govori Irina.
Rat je ostavio trag i u poreznoj politici. Zbog rastućeg proračunskog deficita i stagnacije gospodarstva, vlasti su povećale PDV s 20 na 22 posto, uz obrazloženje da će dodatni prihodi biti usmjereni na obranu i sigurnost.
Državna televizija pozvala je građane na razumijevanje. Voditelj Dmitrij Kiseljov poručio je:
“Živimo u ratnom vremenu: ratu koji nam je nametnuo Zapad. Moramo ga dobiti, a bez ratnog proračuna to ne možemo.”
Posljedice su posebno vidljive u malom poduzetništvu. U jednoj pekarnici u Jelecu vlasnica Anastasija Bikova objašnjava da je bila prisiljena podići cijene proizvoda.
“Morali smo podići cijene jer su nam porasli računi za režije, najamnina i porezi. A povećanje PDV-a znači da su nam i sastojci skuplji.”
Brine je budućnost lokalne zajednice.
“Zamislite da svi moramo zatvoriti: naša pekara i restoran preko puta. Trudimo se da naš grad izgleda lijepo. Ali ako zatvorimo, što ostaje? Samo tamnosiva mrlja.”
Simboli rata prisutni su i u svakodnevnom jeziku i vizualnom identitetu. Nazivi pojedinih lokala uključuju slova V i Z, koja su postala simboli vojne operacije. Na natpisima se mogu vidjeti poruke poput: “Zgrabi palačinku, pa cijeli svijet.”
U regionalnom središtu Lipetsku umirovljenik Ivan Pavlovič suočava se s drukčijim problemima – cijev koja curi, led na zidu stubišta i dizalo koje ne radi. Ipak, na pitanje o ratu odgovara:
“Da sam mlađi, otišao bih se boriti. Specijalna vojna operacija je izvrsna. Samo što cijene stalno rastu. Mirovine rastu, ali onda cijene porastu još više. I što ja dobijem? Ništa.”
Dodaje i:
“Naravno, živjeli bismo ugodnije da nema specijalne operacije. Puno novca se na to troši. I ljudi daju koliko mogu. Moramo pomoći. Ne žalim se.”
Četiri godine nakon početka sukoba, svakodnevica u ruskim gradovima oblikovana je kombinacijom ratne retorike, ekonomskih izazova i osobnih gubitaka. Dok murali, plakati i skloništa podsjećaju na sukob koji traje, građani paralelno pokušavaju održati posao, platiti režije i prilagoditi se novim poreznim pravilima, u zemlji u kojoj su rat i ekonomske posljedice postali dio rutine.
