Jedna zagrebačka prostitutka za 24 sata ispričala je svoju potresnu životnu priču. Detaljno je opisala kako je izgledao njen život prije nego se spasila iz pakla prostitucije. “Punih 25 godina bila sam prostitutka. Uličarka. Kur*a. I uspjela sam se izvući iz svega te konačno početi normalan život, pričala je prije koju godinu za 24sata jedna žena iz Hrvatske. Naizgled krhka i s tek nekoliko bora, no na ovoj dami u 50-im godinama ne može se na prvi pogled zaključiti čime se bavila gotovo cijelog života. Završila je samo osnovnu školu. Rano je ostala bez roditelja. Upoznala je mladića i zaljubila se u njega”.
“On, njegov brat i bratova žena bavili su se podvođenjem. Bila sam mlada i jako zaljubljena i nisam imala pojma o životu. Ta žena učila me kako zaraditi na svom tijelu. Iskreno, ne sjećam se prve mušterije. Imala sam ih na tisuće i sve ih želim što prije zaboraviti”, priča ona i odmah nastavlja. “Tad, u početku, svaku večer izlazila sam na ulicu i osjećala sam se kao da idem na vješanje. Nisam mrzila mušterije nego one koji su me u taj posao natjerali. Iako, istina, nitko me nije na to silio, ali ja nisam ni znala za drugo. Bila sam premlada i nisam razmišljala. Gotovo sav novac koji sam zaradila morala sam davati svojim svodnicima, tako da sam nerijetko ostajala gladna. Jedino čega sam imala napretek bili su prezervativi”, ispričala nam je prije koju godinu i dodala kako su joj svodnici znali svakoga dana donositi pakete prezervativa.
“Nikad nisam voljela seks. Da jesam, onda bi mi to bio užitak i ne bih to mogla raditi za novac. Imala sam slobodu birati s kojom mušterijom želim ići i na što želim pristati. Kod mene su mogli dobiti samo običan seks, bez perverzija, a prezervativ je bio obvezan. I nema ljubljenja. S poljupcem kao da bih mu dala i svoju dušu, a ovako je sve ostalo na razini posla. Plaćao je moju uslugu i vrijeme. To vam je isto kao i taksisti. Stojite i čekate. Ponekad vam dođe više mušterija, a ponekad možete čekati cijelu noć a da se nitko ne pojavi” govorila je za 24sata.
Većinom su u pitanju bile stalne mušterije’
Kao uličarka ovisila je o prostoru mušterija, pa su svjedoci njezina posla nerijetko bili kipovi i drveće u parkovima, poštanski sandučići u haustorima zgrada.
“Najčešće su to ipak bili automobili ili hoteli. Nema hotela u kojem nisam bila u ovom gradu, i svi su me portiri znali” ispričala je
Seks je, a tad smo još bili u kunama kad smo vodili ovaj razgovor, naplaćivala od 250 do 700 kuna, ovisno, kaže, o tome koliko joj se činilo da netko može platiti te o tome je li riječ o stalnoj mušteriji ili prolazniku.
“Većinom su ipak u pitanju bile stalne mušterije. Najdraži su mi bili oni koji su još u autu do hotela pričali što će mi sve raditi i kako ćemo se seksati, a onda, kad bismo konačno stigli, ja se još ne bih ni skinula do kraja a oni su već bili gotovi”, priča dalje ova dama.
To je, kako kaže, bio najlakše zarađen novac. Uvijek su bili ljubazni i blagonakloni prema njoj, pa su znali ostavljati i više novca nego što je tražila.
“Bili su to često oženjeni muškarci, za koje sam se uvijek pitala zašto dolaze k meni ako to što nudim mogu doma dobiti besplatno. U 25 godina imala sam samo dvije-tri neugodnosti. Negdje u vrijeme rata u Hrvatskoj došao mi je jedan. Obavili smo to u autu. A onda je izvukao pištolj, prislonio mi ga uz glavu i tražio da mu vratim novac. Nisam mu htjela pokazati da se bojim jer bi me tad sigurno ubio. Rekla sam mu da pazi što radi jer imam ljude koji stoje iza mene. Vratila sam mu novac i izašla iz auta. Otišao je, a ja sam se, drhteći od straha, vratila doma”, prisjetila se.
“Znalo je biti situacija da su muškarci naručili po dvije-tri prostitutke i tad bih s kolegicama išla s njim jer sam mislila da jedna drugoj možemo čuvati leđa. No u slučaju kad bi me samu pozvao k sebi, a da tamo bude još drugih muškaraca ili žena, nikad nisam pristala ići. Uvijek sam se bojala tih drugih koje ne poznajem”, nastavlja priču i dodaje kako je, kao i gotovo sve njezine kolegica, bila česta gošća zatvora.
Policajci su je već poznavali, a kako je prostitucija kažnjiva, često bi završila u pritvoru.
‘Ujutro dođeš pred suca, da ti pet dana pritvora’
“Ujutro dođeš pred suca, da ti dva, tri, pet dana pritvora. Odeš, odležiš to i sutra si već opet na cesti”, objašnjava dodajući kako je znala zatvorsku sobu dijeliti s još 15-ak prostitutki.
Nema supruga ni djece, a kaže kako je za to ionako prekasno jer su joj zbog velike infekcije odstranili maternicu i jajnike. Nasreću, kaže, to je jedini suvenir koji je ponijela kao uspomenu na bivši posao jer je uspjela izaći bez ikakvih bolesti i s gotovo svim zubima. Brojne njene kolegice, kazala je, ostale su bez bez njih u napadima bijesa makroa ili mušterija…
Nakon svijeta prostitucije započela je novi život i radila je kao čistačica…
“A tad je u moj život iznenada ušao velečasni Dragutin Goričanec. Bilo je to 2010. Prišao mi je na ulici i rekao mi da ne moram raditi to što radim te da mi može pomoći da se izvučem. Znam za samo dvije-tri žene koje su se uspjele izvući. Druge su ili još u poslu, rade za kretene i daju im novac, ili su umrle, smrznule se na cesti ili su ubijene. Shvatila sam da mi je blizu 50 godina, da mušterije radije biraju mlađe, a da je meni svega toga dosta. I odlučila sam da prestajem”, ispričala je prije koju godinu.
Jedna zagrebačka prostitutka ne misli u mirovinu
Prostitucija je dugo godina poznata kao “najstariji” zanat na svijetu. Iako su “prijateljice noći” kako ih često zovu tisućljećima oko nas, malo je zemalja koje su se odlučile na hrabar potez i dekriminalizirale prostituciju. Dok klijenti prolaze bez kazni, prostitutke često dobiju dosje ili čak idu u zakon.
Jedna od žena koja želi promjenu zakona je i Mina koja se prostitucijom bavi posljednjih 8-9 godina, a koje je u razgovoru za Zagreb.info otkrila sve pojedinosti svog posla u kojem se žene često susreću s predrasudama. Mina nije njezino pravo ime, već pseudonim koji koristi kao aktivistica za dekriminalizaciju njenog posla.
Klijenti je znaju pod drugim imenom, a iza tog je imena, kaže nam, u krugovima njene profesije već izgrađen brend.
Iako voli svoj trenutni posao i zasada ne razmišlja o mirovini, smatra velikim problemom upravo to što se njen rad ne prihvaća jednakim kao radovi u ostalim profesijama.
Kaže kako razumije da i mediji i javnost njen zanat zovu kako zovu, ali da i ona njene kolegice i kolege inzistiraju i nadaju se kako će s vremenom ljudi prihvatiti naziv “seksualni rad”.
”Jako je osnažujuće, ne samo meni već i drugima s kojima sam razgovarala, nama koji radimo dobrovoljno biti seksualni radnik. Ja to ne glumim, ne radim ni sa kime ništa što ne želim. Meni je lijepo i drago mi je da nekome drugom uljepšam dan“, kaže Mina.
Taj posao neće jednostavno nestati i zato, smatra, treba dekriminalizirati seksualni rad,. “Veliki broj ljudi je u tome poslu. Ne samo radnici nego i korisnici i ni ja sama ne znam koliko. Dekriminalizacija je važna jer se njome mogu regulirati stvari kao i za druge poslove, zdravstveno i socijalno”, pojasnila je.
