Potresno i vrlo emotivno novo izdanje emisije ‘Nedjeljom u 2’ u kojoj je gostovao sin naše slavne operne pjevačice Ljiljane Molnar-Talajić, strip-autor Dalibor Talajić koji se već godinama bori za zdravlje svog sina s poremećajem iz spektra autizma, privukla je veliku pažnju gledatelja, a mnoge je dovela i do suza.
Tema je bila tate, točnije požrtvovni očevi koji bi mogli biti primjer drugim ljudima. Osim Talajića, prikazani su prilozi koji su malo koga mogli ostaviti ravnodušnim. Voditelj Aleksandar Stanković vidno je bio emotivan tijekom čitave emisije, što zbog gosta, što zbog emitiranih priloga, a u jednom je trenutku iskreno priznao kako ima tremu pred svojim gostom, čija je teška, ali inspirativna životna priča privukla veliku pažnju gledatelja, piše Dnevno.hr
Daliborovom sinu je s četiri godine postavljena dijagnoza poremećaja uz spektra autizma, no, kako njegovi prijatelji ističu, on je u teškim životnim trenucima uspio zadržati hladnu glavu i ne ići linijom manjeg otpora, kako mu je svojevremeno savjetovano.
“Roditelj nema pravo na ponos”
“Tada je bila potvrđena, odnosno postavljena dijagnoza, a pretpostavljala se puno ranije. Iako prije svega moram reći nešto: ja nisam samohrani tata. Mama je puno s njim, odnosno on je puno s njom. I mama sudjeluje isto tako”, istaknuo je Dalibor.
Zahvaljujući Daliborovoj posvećenosti i ogromnom angažmanu, sin je danas završio srednju školu. “Ja ne stajem. Situacija je takva kad imate djecu s posebnim potrebama. Roditelj nema prava na ponos. Kod mene jednostavno nema – ne. I moj posao je takav da si ja stvarno vremenski mogu priuštiti apsolutno biti podređen u tom slučaju”; napominje Dalibor.
Nakon postavljanja sinovljeve dijagnoze život im se potpuno promijenio. “Vrijednosni sustav vam se potpuno promijeni. Sve ono što je bilo bitno, sve ono što ste planirali, sanjali, maštali, pada u vodu. Tim više što je to babaroga iz mraka. U to doba reći autizam je doista kletva. Nitko ništa ne zna tada, ne postoji put, ne postoji način… Svi sliježu ramenima, uglavnom to je tako. I gotovo. A onda kada vam u tom trenutku krovna dijagnostička, terapijska ustanova, u to doba to je Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu, kad vam oni sugeriraju da nađete neko mjesto gdje će djetetu biti lijepo, a vi ste mladi i bit će još djece… Kakav život, kakvi planovi…. Ali kažem, kod mene nema “ne””, ponovio je Dalibor.
“Obitelj s autizmom”
“Malo okrutniji ljudi koji komuniciraju autizam će reći čak “obitelj s autizmom” jer to doista utječe na sve. Recimo, ako ima starijeg brata ili sestru, kako će ono gledati na dijete s posebnim potrebama, koja se ponaša stvarno nepredvidivo i jako dramatično. Ako imate mlađe dijete koje ne zna za drugo, a onda vidi kroz svoje odrastanje djecu bez problema, kako će onda gledati na tu situaciju? Što to znači za odnos supružnika koji su i onako iscrpljeni i kad djeca nemaju problema, a kamoli u ovoj situaciji”, kaže Dalibor.
Na pitanje je li se ponekad bojao svog djeteta, Talajić je pokušao gledateljima približiti kako točno izgleda život s osobom koja ima autizam. “Da, jer ako ga ne dirate, sve je okej. On negdje čami, u nekakvom kutu, vrti svoje autiće ili gleda prstiće pred očima ili već nešto. Imali njega, imali biljku, sve je isto. Ako ga pokušate izvući u bilo kakvu komunikaciju, to je tako ekstreman otpor koji često uključuje i samopovređivanje. I naravno da vas je strah. Prvo, strah vas je njega, jer ne znate ništa. A to je do te mjere ekstremno da vi, ako ćete napučiti usne, da ga poljubite, on će se rasplakati u užasu. Vi ne znate zašto. Tek poslije ćete shvatiti, u doslovnosti tog uma, što se dogodilo. Vaše lice se izobličilo i to niste vi, i on se boji. Vi to sve upoznajete korak po korak s vremenom, godine prolaze dok se vi učite nositi s tim. I naravno da se bojite, i bojite se narušavati ono malo mira što ima. I ne želite da ide u ta svoja ekstremna ponašanja u reakcije, a zapravo morate”, kaže Dalibor.
Opisao je i na koji način svog sina učio da koristi kupaonicu kako bi dočarao koliko koraka je morao proći sa sinom ne bi li ondošao do toga da može samo otvoriti vrata od kupaonice. “Kada se kaže da idemo obaviti večernju toaletu, vama se podrazumijeva što sve to znači – znate gdje je kupaonica, otići do kupaonice, otvoriti vrata, stisnuti kvaku, ne pustiti kvaku, gurnuti vrata i ne puštati kvaku, a držati je stisnutu… Već samo do tog trenutka koliko sam ja nabrojao radnji, a onda ući u kupaonicu, otvoriti vodu… To je, znači, beskrajan broj pojedinačnih radnji koje vi morate naučiti njega spojiti u jednu i to se zove ulančavanje. Evo, to je samo jedan primjer”, napominje Dalibor.
Svaki od tih postupaka velika je borba. “On ne razumije i ne želi uhvatiti kvaku. Uhvatit će kvaku, pa makar do jutra hvatali kvaku. Vuci se po podu, makni se, vrišti, ali ćemo doći do kupaone. Znači, to su sati za samo jednu tu akciju, to su mjeseci, konačno, za neke stvari i godine. A kamoli onda, recimo, abstraktne stvari. Ali nauči. I to je recimo super stvar. Njegova osobina je ta radna memorija, kratkoročna memorija mu je kratka, on teško uči, sporo uči, ali kad nauči, to je beton, armirani, prenapregnuti”, kaže Dalibor.
Daliborov sin danas ima 19 godina. Završio je srednju ugostiteljsku školu – smjer kuhar i sada je zaposlen u udruzi UNO koja se bavi osposobljavanjem osoba s posebnim potrebama kroz kulinarstvo.
U emisiji, autor je iskreno progovorio o tome kako se nosi sa vlastitim životom i koliko je život od rođenja sina postao teži zbog čega je i sam odlučio potražiti stručnu pomoć. “Recimo znam za slučajeve ljudi koji brinu o onima koji su oboljeli od Alzheimera. Često se zna dogoditi da ti koji brinu dožive neki mentalni poremećaj ili padnu u depresiju. Depresija je apsolutno dio toga. Ja u jednom trenutku nisam mogao sam. Ja sam potražio pomoć psihologa. Nakon dugog vremena smo postali i prijatelji. Ona me izvukla. Imao sam jedan baš živčani slom. I baš sam bio sam sa sinom u Beogradu. Pukao sam više puta… Od ABA metode, koja je vrlo zahtjevna, a preko tog, ‘ajmo reći, slijepog jurenja kroz zid, gdje sam se ja sukobljavao s neposrednom okolinom, sa svojim tatom, na primjer, koji je neke stvari smatrao jednostavno previše zahtjevnima, pa od nekih prijatelja koji bi govorili, moraš to prihvatiti”, istaknuo je Dalibor Talajić koji sa suprugom ima i mlađu kćer.
