U jednoj bolnici, pod jastukom tek preminulog mladića, bolničarka je pronašla pismo koje je dirnulo svakoga tko ga je pročitao.
Pismo glasi:
“Draga mama,
već nekoliko dana mogu sjediti na krevetu samo pola sata, ostatak dana sam nepokretan. Srce mi više ne želi kucati. Profesor je jutros rekao nešto kao ‘biti spreman’. Za što?
Naravno da je teško umrijeti kad si mlad! Moram biti spreman da ću početkom sljedećeg tjedna umrijeti, a ja nisam spreman.
Osjećam gotovo nepodnošljive boli, ali ono što je doista nepodnošljivo jest da nisam spreman. Najgore od svega je gledati nebo noću. Sve se zamrači i iznad mene nema nijedne zvijezde na koju bih mogao usmjeriti pogled.
Majko, nikad nisam mislio na Boga, ali sada slutim da postoji nešto veće, nešto tajanstveno, neka moć pred kojom ćemo svi jednoga dana odgovarati. Jako mi je teško što ne znam tko je ta moć. Kad bih je barem mogao upoznati!
Majko, sjećaš li se kako si nas, dok smo bili djeca, vodila kroz šumu ususret ocu koji se vraćao s posla? Ponekad bismo otrčali ispred tebe i odjednom osjetili da smo sami. Iz tame su se čuli koraci. Kako smo se bojali tih nepoznatih koraka! A kako smo bili radosni kad smo shvatili da su to koraci našega dragog oca!
I ja sada, u samoći, čujem nečije korake. Zašto ih ne prepoznajem?
Ti si me učila kako se treba odijevati, kako se ponašati, kako sjediti za stolom i kako se snalaziti u životu. Bila si neumorna. Sjećam se kako si s nama odlazila na polnoćku. Sjećam se i večernjih molitava koje si sa mnom molila. Uvijek si nas učila poštenju.
Ali sada sve to predamnom nestaje kao snijeg na suncu.
Zašto si nam govorila o tolikim stvarima, a nikada nisi govorila o Isusu Kristu? Zašto me nisi upoznala s Njime? Zašto me nisi naučila prepoznavati Njegove korake, da bih sada, u ovoj posljednjoj noći, osamljen pred smrću, znao da me dolazi povesti k Ocu?
Moja smrt bi tada bila nešto sasvim drugo.”
