Dok neki odlazak u voćnjak vide kao obiteljski izlet, za druge je to nužno rješenje zbog manjka radne snage. U okolici Zagreba građani ovih dana mogu brati sočne “jagode purgerice” izravno iz plastenika, ali iza tog iskustva krije se ozbiljan problem – nedostatak berača.
Na plantaži OPG-a Pustički u Glavničici vlasnik Danijel Pustički trenutno traži najmanje sedam do osam radnika, kako bi stigao pobrati jagode, maline, kupine i borovnice na vrijeme. Iako nije oduševljen samoberbom, jer neki posjetitelji naprave više štete nego koristi, trenutno nema izbora.
“Vidjet ćemo hoće li se samoberba pokazati isplativijom opcijom. Do sada je više od 100 ljudi prošlo kroz nasade”, kaže Pustički. Građani ubrani kilogram plaćaju 5 eura, što je nešto povoljnije od cijena na štandovima u Zagrebu, gdje se mjerica od pola kilograma prodaje za 3 do 3,50 eura.
Trešnje krupne, ali nitko ih ne bere
Slična je situacija i kod Zlatana Kljakovića Gašpića, predsjednika Udruge Zagrebačka trešnja. Na plantaži u Majkovcu kraj Sv. Helene trešnje promjera čak 3 centimetra čekaju na berbu – po cijeni od 10 eura po kilogramu.
“Trebao sam osam berača iz Ruševca. Dan ranije su dogovorili satnicu od 7 eura, što bi im donijelo plaću od 1300 eura mjesečno. Sutradan se nisu pojavili, niti su se javili”, ispričao je. Samo tijekom posljednjih kiša propale su 2-3 tone trešanja, a ukupna šteta već prelazi 30 tisuća eura.
Administracija i cijene blokiraju napredak
Problem se dodatno komplicira zbog pravnih ograničenja. “OPG s jednim zaposlenim može zaposliti tri strana radnika. Tko nema zaposlenih, ne može ni tražiti pomoć”, navodi Kljaković Gašpić. Kritizira i neučinkovitost domaće birokracije, ističući kako se u drugim državama radnici dobivaju preko specijaliziranih agencija, bez nepotrebne papirologije.
“U Italiji već postoje roboti za berbu, no koštaju 95.000 dolara. Mi si to ne možemo priuštiti, pa proizvodnja opada”, kaže i upozorava na pad broja proizvođača: zagrebački jagodari s 55 članova pali su na 24, a trešnjari s 13 na svega 6.
Grad protiv domaćih proizvođača?
Osim radne snage, proizvođače pogađaju i lokalne odluke. Više nemaju pravo na povoljne štandove, već moraju sudjelovati u licitacijama poput onih za adventske kućice. “Nismo mi kulaci, ne možemo konkurirati s uvoznom robom”, kaže Kljaković Gašpić.
Samoberba – pomoć ili očaj?
Branimir Markota, predsjednik Hrvatske voćarske zajednice, objašnjava kako se model samoberbe koristi već godinama u razvijenim zemljama upravo zbog manjka sezonskih radnika. “Time se potrošači direktno povezuju s proizvođačima, cijene su povoljnije, a proizvodi svježiji”, naglašava.
U voćarskom sektoru u Hrvatskoj trenutno nedostaje oko 30% radne snage, što je približno 2000 ljudi, a ukupno u poljoprivredi taj broj penje se na više od 10.000. Kroz ovakav pristup jača i lokalna potrošnja, a lanac opskrbe ostaje kratak i učinkovit.
Uvoz i dalje raste
Prošle godine Hrvatska je uvezla voća za 386,3 milijuna eura, što je 10% više nego godinu ranije. Dok se najviši državni dužnosnici zalažu za prehrambenu sigurnost i samodostatnost, proizvođači ističu da su im hitno potrebni natječaji za mehanizaciju, ulaganja u sustave za navodnjavanje, zaštitu od mraza i tuče.
“Poljoprivredna proizvodnja mora postati isplativa ako želimo zadržati ono što još imamo”, zaključuju iz Hrvatske voćarske zajednice.
