Prije samo dva desetljeća Hrvatska je bila prepoznata kao veliki proizvođač šećera, a taj je proizvod godinama nosio titulu najvažnijeg izvoznog poljoprivrednog proizvoda. No danas je situacija bitno drugačija – proizvodnja pada iz godine u godinu, a stručnjaci upozoravaju da bi zemlja uskoro mogla ostati bez vlastitog šećera.
Još 2017. godine Hrvatska je bila 135 posto samodostatna u proizvodnji šećera. Danas se, prema najnovijim podacima, jedva pokriva dio domaćih potreba, a uvoz svake godine raste.
Od „kraljice ratarstva“ do simbola propadanja
Godine 2007. označile su vrhunac hrvatske šećerne industrije – šećerna repa tada je bila zasijana na 34.320 hektara, a poljoprivrednici su je s ponosom nazivali „kraljicom ratarstva“.
Od tada proizvodnja nezaustavljivo pada.
Godine 2018. zasijano je tek 14.000 hektara, prošle godine 9.000, a ove samo 7.200 hektara.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, ovogodišnja proizvodnja šećerne repe iznosi 446.000 tona, što je pad u odnosu na 471.000 tona lani. Prije samo deset godina, Hrvatska je proizvodila više od 1,16 milijuna tona repe – gotovo tri puta više nego danas.
S padom proizvodnje repe pao je i prinos šećera.
Godine 2015. proizvodilo se oko 200.000 tona šećera, dok je prošle godine proizvedeno svega 54.000 tona – smanjenje od gotovo 70 posto.
Tri šećerane – pa samo jedna
Do prije nekoliko godina Hrvatska je imala tri aktivne šećerane – u Županji, Osijeku i Virovitici.
Sve tri su 2019. godine ušle u zajednički sustav Hrvatske industrije šećera (HIŠ), no već 2021. uslijedio je težak udarac.
Tada su dvije od tri tvornice ugasile proizvodnju. Nakon više od 40 godina rada, zatvorena je tvornica Viro u Virovitici. Ubrzo je uslijedilo zatvaranje osječke šećerane, koja je radila čak 115 godina.
Danas je aktivna još samo Sladorana u Županji, osnovana davne 1947. godine – jedina preostala tvornica šećera u zemlji.
Ulazak u EU i gubitak kvota ubrzali pad
Pad proizvodnje posebno se ubrzao nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju.
Prema riječima poljoprivrednog analitičara Miroslava Kuskunovića, uzrok nije samo u tržištu, već i u nizu sustavnih promjena:
„Rast troškova proizvodnje, ukidanje proizvođačkih kvota u EU, oscilacije na svjetskim burzama i uvoz jeftinog šećera iz Ukrajine – sve to zajedno dovelo je do urušavanja sustava“, objašnjava Kuskunović.
Osim ekonomskih izazova, proizvođače su pogodili i nametnici, jer je EU zabranila većinu zaštitnih sredstava koja su se ranije koristila.
U posljednjih nekoliko godina, problem su dodatno pogoršale elementarne nepogode – suše, tuče i poplave.
Danas se uzgojem šećerne repe bavi tek 500 proizvođača, dok ih je prije ulaska u EU bilo oko 1.200.
Od izvoznice do uvoznice
Hrvatska je nekoć bila neto izvoznica šećera, s viškom od više od 150.000 tona godišnje između 2009. i 2012. godine.
Danas je situacija potpuno obrnuta – uvoz nadmašuje izvoz za 4.300 tona.
„Ako preostali proizvođači odustanu, to znači gašenje i posljednje šećerane,“ upozorava Kuskunović.
„Bez ozbiljnije financijske pomoći, proizvođači će se okrenuti isplativijim kulturama, poput kukuruza ili soje. To bi u konačnici značilo kraj domaće proizvodnje šećera.“
Šećer je, podsjeća Kuskunović, prije deset godina bio najvažniji izvozni poljoprivredni proizvod. Danas je pao na 13. mjesto.
Cijene će rasti i za građane i za industriju
Zbog naglog pada domaće proizvodnje, država je proglasila šećer strateškim proizvodom, no stručnjaci smatraju da je reakcija došla prekasno.
Istodobno, uvoz raste, a troškovi rada i energenata dodatno opterećuju proizvođače.
„Prestanak rada posljednje šećerane značio bi ogroman udarac za cijelo tržište. Postali bismo potpuno ovisni o uvozu, a cijene šećera bi naglo porasle – ne samo za potrošače, već i za prehrambenu industriju,“ objašnjava Kuskunović.
Prema njegovim riječima, pokušaji da se osiguraju veće potpore proizvođačima šećerne repe zasad nisu dali značajnije rezultate.
Ako se situacija uskoro ne promijeni, Hrvatska bi se mogla naći u paradoksalnoj situaciji: zemlja koja je nekad izvozila šećer, uskoro bi ga mogla morati uvoziti u potpunosti.
