Napetosti između dijela hrvatske javnosti i organizatora Dana srpske kulture ponovno su izbile na površinu kada su se prosvjednici okupili ispred Srpskog kulturnog centra u Zagrebu. Razlog? Manifestacija posvećena Dejanu Medakoviću, povjesničaru umjetnosti i bivšem predsjedniku Srpske akademije znanosti i umjetnosti (SANU) – čovjeku čije je ime u Hrvatskoj sinonim za autora temelja velikosrpske ideje.
Dok su organizatori događaja naglašavali kulturni i znanstveni značaj Medakovićeva opusa, brojni su građani isticali kako njegovo nasljeđe nije samo akademsko, već i ideološko – povezano s Memorandumom SANU, dokumentom koji se u Hrvatskoj smatra intelektualnom pripremom agresije devedesetih.
Zagrebački rođeni srpski akademik
Dejan Medaković rođen je 7. srpnja 1922. godine u Zagrebu, u uglednoj srpskoj obitelji duboko ukorijenjenoj u političku povijest Hrvatske. Njegov djed, Bogdan Medaković, bio je predsjednik Srpske samostalne stranke, Hrvatsko-srpske koalicije i Hrvatskog sabora u razdoblju od 1908. do 1918. godine – vremenu kada su srpske političke strukture u Hrvatskoj imale znatan utjecaj u okviru Austro-Ugarske.
Sam Dejan, školovan na otoku Badiji kod Korčule i u Sremskim Karlovcima, Drugi svjetski rat proveo je u Beogradu. Tamo je, radeći u Muzeju kneza Pavla, počeo karijeru povjesničara umjetnosti, a nakon rata ostao u Srbiji i postupno se uzdigao do najviših akademskih pozicija.
Od znanstvenika do ideologa SANU-a
Medaković je diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu, te postao profesor i dekan. Njegova djela o srpskom baroku i kulturnoj povijesti 18. i 19. stoljeća bila su važna za znanost, ali je njegov društveni utjecaj postao puno veći kada se povezao s krugovima Srpske akademije znanosti i umjetnosti (SANU).
U razdoblju kada je bio glavni tajnik SANU-a (1985.–1994.), srpski akademski vrh radio je na dokumentu koji će promijeniti političku povijest regije – Memorandumu SANU. Taj dokument, koji su potpisali vodeći srpski intelektualci poput Dobrice Ćosića, prikazivao je Srbe kao žrtve unutar Jugoslavije i tražio “reviziju” državnog uređenja koja bi Srbiji dala veću moć.
Hrvatski povjesničari danas taj dokument s pravom nazivaju intelektualnim temeljom velikosrpske politike i ideološkim pretečom rata. Iako se sam Medaković kasnije pokušao distancirati od političkih posljedica, činjenica da je bio dio strukture koja je dokument odobrila i čuvala ostaje neosporna.
“Spašavanje Jugoslavije” – ili pokušaj dominacije
Medaković je u kasnijim godinama tvrdio kako je Memorandum bio “posljednji pokušaj spašavanja Jugoslavije”, a ne njezinog uništenja. No, realnost pokazuje da je upravo na temelju tog teksta Miloševićev režim započeo proces centralizacije moći i nacionalnog homogeniziranja Srbije, koji će kasnije dovesti do ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Za mnoge Hrvate, ta opravdanja nikada nisu bila uvjerljiva. Memorandum SANU nije bio dokument o miru, već program o preustroju države prema interesima jedne nacije – i to na štetu drugih.
Zbog toga ime Dejana Medakovića, iako je bio povjesničar umjetnosti i pjesnik, u hrvatskoj javnosti ima političku težinu – i nosi simboliku vremena kada su kulturne elite bile produžena ruka politike.
Kulturna manifestacija koja je otvorila stare rane
Kada su organizatori Dana srpske kulture najavili program posvećen Medakoviću, mnogi su to doživjeli kao provokaciju – osobito u mjesecu studenu, u kojem Hrvatska obilježava Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Vukovar.
Zbog toga su se prosvjednici okupili ispred Srpskog kulturnog centra u Zagrebu, noseći hrvatske zastave i poruke protiv “velikosrpske politike pod krinkom kulture”.
Okupljeni su poručili da Hrvatska ne smije šutjeti kad se u njezinoj prijestolnici slavi lik čovjeka koji je sudjelovao u oblikovanju ideologije koja je, ne tako davno, ostavila tisuće mrtvih i razrušene gradove.
Znanstveni opus u sjeni politike
Medaković je nesumnjivo bio vrsni poznavatelj umjetnosti. Njegova djela o srpskoj kulturnoj baštini i pravoslavnim manastirima – od Hilandara do Savine – ostaju vrijedna. Objavio je i nekoliko zbirki poezije te memoarski ciklus “Efemeris”, u kojem je opisivao život jugoslavenske intelektualne elite.
No, i sam je bio svjestan da ga povijest neće pamtiti po umjetnosti, već po dokumentu koji je pripremio teren za političke sukobe.
Dejan Medaković preminuo je 1. srpnja 2008. u Beogradu, a njegovo ime, i gotovo dva desetljeća kasnije, budi rasprave, prosvjede i sjećanja na vrijeme kada se pod krinkom znanosti pisala politika rata.
