Ovaj neobični uređaj bio je mnogo više od obične električne sprave – za mnoge generacije predstavljao je simbol jednog vremena, svojevrsni tehnički amblem domaćeg života. Kada se njegova fotografija nedavno pojavila na društvenim mrežama, sve koji su odrastali u doba jugoslavenskog socijalizma preplavio je val nostalgije.
I dok je današnja tehnologija nesumnjivo naprednija, ostaje sjećanje na jednostavne kućanske uređaje koji su, unatoč skromnim mogućnostima, olakšavali svakodnevicu i u dom unosili toplinu. Za razliku od modernih pametnih telefona i računala, ta nas je tehnologija pratila – ali nas nije zaokupljala.
Uređaj bez kojeg se u Jugoslaviji nije moglo
U vrijeme kada je televizija osvajala svijet, domaćinstva diljem bivše Jugoslavije nisu se mogla zamisliti bez jednog uređaja – legendarnog TV stabilizatora.
Bio je to težak, gotovo industrijski uređaj čija je osnovna funkcija bila regulacija napona koji ulazi u televizijski prijamnik. Zbog nestabilne električne mreže, stabilizator je često bio jedina garancija da će se emisija ili utakmica moći pratiti bez prekida i titranja slike.
Starije generacije često se šale da je stabilizator bio “težak kao olovo”, no njegova je uloga bila neprocjenjiva – osim tehničke funkcije, postao je i “magnet” za obitelji, susjede i prijatelje, jer se uz televizor okupljalo cijelo društvo.
Priču o tom vremenu podijelio je korisnik društvenih mreža Naser Husić, čija je objava izazvala tisuće reakcija. Objavio je fotografiju čuvenog stabilizatora i opisao atmosferu svojeg djetinjstva.
“Svetinja u svakom domu” – kako je izgledao život uz crno-bijeli TV
Husić se prisjetio kasnih sedamdesetih godina u Sarajevu, kada su ulice mirisale na pečene kestene, dim iz dimnjaka i kada su zime bile oštre, s debelim slojem snijega na Baščaršiji.
Tadašnji crno-bijeli televizori bili su pravo tehnološko čudo. U skoro svakom domu čuvao se pažljivo, prekriven heklanim miljeom koji je često radila baka ili majka. No sam televizor nije bio središte doma – ritual gledanja bio je ono što okuplja ljude.
U svojoj objavi Husić opisuje televizor marke Iskra, koji je njegov djed držao u maloj kamenoj kući na Alifakovcu. Uz televizor je stajao i nezamjenjivi TV stabilizator, metalni uređaj koji se morao uključiti nekoliko minuta prije gledanja da bi se “zagrijao”.
Večeri koje se pamte: stabilizator kao dio obiteljske tradicije
Husić se prisjeća kako je njegov djed, prije početka Dnevnika ili neke važne utakmice, ustajao, mrmljao o “nestabilnom naponu” i palio stabilizator.
Zvučao je poput tihog brujanja motora, a dok su čekali da se slika pojavi, baka je donosila kolače – najčešće pitu od jabuka ili domaće pogačice. Djeca bi sjedila na podu i nestrpljivo čekala da se na ekranu pojavi mutna, šuštava slika koja bi se postupno izoštravala.
Susjedi su se redovito okupljali jer televizor nije bio u svakom domu, a stabilizator još rjeđe. Jedan susjed, Hasan, uvijek je tvrdio da “bolje vidi ako je bliže prozoru”, pa bi iz susjedne kuće donio stolicu i zauzeo svoje stalno mjesto.
Husić zaključuje da mu se i danas, kad prolazi pokraj starih kuća na Alifakovcu, čini kao da još čuje tiho brujanje stabilizatora i osjeća miris bakine pite koji se širio kućom.
