U vrijeme kada se u javnosti sve češće raspravlja o ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka, pozornost dijela građana privukla je ispovijest mladića koji je prije mjesec dana završio dragovoljno služenje vojnog roka – posljednje prije najavljenih zakonskih promjena. Svoja iskustva odlučio je podijeliti javno, odgovarajući na niz pitanja o svakodnevici u vojsci, disciplini, obuci, ali i granicama dopuštenog ponašanja.
Od samog početka bilo je jasno da zanimanje ne jenjava. U kratkoj uvodnoj objavi naveo je: “Završio sam prije mjesec dana dragovoljni vojni rok, zadnji prije obaveznog.” Ta rečenica otvorila je lavinu pitanja, a jedno od njih vrlo brzo se izdvojilo.
Korisnike je zanimalo kako se u vojsci postupa prema uzvikivanju ZDS-a i korištenju zabranjenih simbola, teme koje godinama izazivaju prijepore u javnosti. Pitanje je bilo izravno – potiče li se u vojsci zdravo domoljublje ili se tolerira relativizacija ustaških obilježja.
Odgovor je bio jednako izravan. “Zdravo domoljublje. Bilo je bisera koji su dizali desnu ruku, ali su brzo dobili po trubi od instruktora. Sve što si gore naveo je strogo zabranjeno.”
Prema njegovim riječima, nema upozorenja u rukavicama, a reakcije nadređenih su brze i nedvosmislene.
Kako je objasnio u nastavku rasprave, takvi ispadi ne prolaze ni kao provokacija ni kao šala. Radi se o jasno definiranim pravilima ponašanja, a njihovo kršenje povlači trenutne sankcije. Iz njegovih odgovora proizlazi da se radi o izoliranim slučajevima, ali i da sustav na njih reagira bez zadrške.
Osim ideoloških pitanja, ročnik je odgovarao i na teme vezane uz aktualne sigurnosne okolnosti. Na pitanje bi li se dobrovoljno priključio eventualnoj vojnoj misiji u Ukrajini, ako bi došlo do slanja vojnika, odgovorio je kratko: “Ne.”
Dodao je, međutim, da bi u slučaju obrambenog rata na području Hrvatske bez razmišljanja sudjelovao.
Zanimanje je vladalo i za samu vojnu obuku. Prema njegovim riječima, svi ročnici koristili su pušku VHS-1, dok su ljevaci zaduživali VHS-2. Tijekom obuke postavljali su mine MRUD i slušali prezentacije o dronovima, no istaknuo je da je iskustvo modernog ratovanja ograničeno.
“Definitivno će pomoći u slučaju mobilizacije jer znaš funkcionirati u vojnoj skupini, znaš činove, znaš hodati u stroju i koristiš oružje u skladu s osnovnim pravilima. Nije beskorisno, ali za moderno ratovanje trebala bi se obaviti i specijalizacija.”
Što se tiče gađanja, naveo je da su imali jedno bojevo gađanje, dok prave granate nisu koristili. Puške AK-47 rastavljali su i sastavljali samo jednom, isključivo u svrhu vježbe. Posebni obroci za vegetarijance nisu bili osigurani, dok su pripadnici drugih vjerskih skupina koji ne jedu svinjetinu mogli birati alternativne obroke.
Disciplina je, prema njegovu opisu, bila stroga i jasno definirana. Ročnici s dugom kosom morali su se ošišati, a pravila su vrijedila za sve bez iznimke. Unatoč tome, iskustvo je ocijenio ocjenom 8 od 10, ističući da je prvi tjedan bio najteži, dok je kasnije sve postalo znatno lakše.
Dnevna rutina započinjala je u šest sati ujutro. Slijedilo je jutarnje postrojavanje, doručak i redarstvo, a radni dio dana počinjao je u osam sati podizanjem zastave. Nakon ručka dolazio je dnevni odmor, dok je popodnevna obuka trajala do 17:30. Večeri su bile slobodne do 21 sat, kada je bilo večernje postrojavanje, a spavanje je započinjalo u 22 sata.
Fizički dio obuke opisao je kao posebno zahtjevan, osobito zbog nošenja pune ratne opreme teške oko 20 kilograma, uz dodatne vježbe poput sklekova i čučnjeva koje su instruktori koristili za održavanje discipline. Nadređene je opisao kao kombinaciju vrlo strogih i opuštenijih zapovjednika, dok su među ročnicima prevladavali različiti karakteri, što je ponekad znalo dovesti do napetosti u radu u paru.
Na kraju svojih odgovora naglasio je da mu je drago što je vojni rok odradio dragovoljno, jer mu je to omogućilo da ne izgubi pola godine ili godinu dana života, što se često spominje kao jedna od najvećih zamjerki obveznom modelu služenja.
Njegova ispovijest, posebno dio koji se odnosi na nultu toleranciju prema uzvikivanju ZDS-a, potaknula je rasprave na društvenim mrežama i otvorila pitanje kako će izgledati disciplina i pravila ponašanja u slučaju ponovnog uvođenja obveznog vojnog roka.
