Koliko ćemo dugo živjeti – pitanje je koje desetljećima zaokuplja znanstvenike, liječnike i javnost. Prehrana, kretanje, pušenje, alkohol, stres i okoliš redovito se navode kao ključni čimbenici dugovječnosti. No nova znanstvena analiza sugerira da se u toj jednadžbi genetika ne smije podcijeniti.
Prema rezultatima opsežne studije, naslijeđeni geni mogli bi objašnjavati čak oko 50 posto razlika u životnom vijeku među ljudima, što je gotovo dvostruko više nego što su pokazivala ranija istraživanja. Dosadašnja znanstvena procjena kretala se oko 20 do 30 posto, no nova metodologija dovela je do znatno drukčijih zaključaka.
Autori istraživanja naglašavaju da je ljudski životni vijek rezultat složene kombinacije genetike, načina života i slučajnosti. Čak i kod genetski identičnih pojedinaca, poput blizanaca, može doći do velikih razlika u dobi smrti, što dodatno otežava precizno razdvajanje utjecaja gena i okoline.
U fokusu istraživanja našli su se podaci o blizancima, koji se desetljećima koriste kao temelj za proučavanje nasljednih utjecaja. No znanstvenici upozoravaju da su starije studije imale ozbiljno ograničenje – nisu uzimale u obzir uzrok smrti. U povijesnim podacima često je zabilježena samo dob u kojoj je osoba preminula, bez informacije je li riječ o prirodnoj smrti, nesreći, nasilju ili zaraznoj bolesti.
Takvi nedostaci, ističu istraživači, mogu značajno iskriviti stvarnu ulogu genetike. Primjerice, ako jedan blizanac doživi duboku starost, a drugi umre mlad zbog bolesti ili nesreće, bez tih dodatnih podataka može se pogrešno zaključiti da geni imaju manji utjecaj nego što je to doista slučaj.
Nova studija zato je uvela korekciju za tzv. ekstrinzičnu smrtnost – smrti uzrokovane vanjskim čimbenicima koji nisu povezani s biološkim starenjem. Autori ističu da je ta vrsta smrtnosti bila znatno češća u 19. i početkom 20. stoljeća, osobito prije pojave antibiotika, kada su zarazne bolesti odnosile velik broj života.
Primjenom matematičkog modela kojim se odvaja utjecaj takvih vanjskih faktora, znanstvenici su došli do zaključka da kako se ekstrinzična smrtnost smanjuje, genetski utjecaj na dugovječnost postaje izraženiji. Taj je obrazac potvrđen i analizom novijih podataka iz Švedske, uključujući blizance koji su odrastali zajedno, ali i one koji su razdvojeni u ranoj dobi.
Identični blizanci, koji dijele iste gene, ali ne nužno isto okruženje, pokazali su se posebno vrijednima u razdvajanju utjecaja nasljeđa i životnih okolnosti. Dodatnu potvrdu dali su i podaci o dvojajčanim blizancima, koji dijele otprilike polovicu genetskog materijala.
Znanstvenici pritom upozoravaju da prosječni životni vijek nije usporediv s drugim osobinama, poput visine ili krvnog tlaka, jer na njega snažno utječu vanjski uzroci smrti. Upravo je to, smatraju, razlog zašto su ranije analize podcijenile snagu genetskog faktora.
Ovi nalazi mogli bi imati važan utjecaj na buduća istraživanja starenja. Dosadašnje niske procjene nasljednosti dugovječnosti često su obeshrabrivale financiranje genetskih studija starenja, jer se smatralo da je dug život ponajprije rezultat okolinskih čimbenika ili puke sreće. Nova analiza sugerira suprotno – genetski signal postoji, ali je dugo bio prikriven šumom u podacima.
Geni, naglašavaju autori, mogu djelovati u oba smjera. S jedne strane postoje nasljedni poremećaji koji povećavaju rizik od bolesti i skraćuju životni vijek. S druge strane, znanstvenici su identificirali i zaštitne gene koji signaliziraju otpornost na bolesti povezane sa starenjem.
Upravo se u toj skupini često nalaze stogodišnjaci. Mnogi od njih, pokazuju podaci, dožive 100 ili više godina bez ozbiljnih kroničnih bolesti, što upućuje na postojanje genetskih mehanizama koji usporavaju biološko propadanje organizma. Iako su neki od tih gena već identificirani, znanstvenici upozoravaju da je dugovječnost složena osobina na koju vjerojatno utječu stotine, pa i tisuće gena u međusobnoj interakciji.
