Zamislite da ste uvjereni kako ste mrtvi. Da vaše tijelo više ne postoji, da vam organi nestaju ili da krv polako iščezava iz žila. Iako zvuči poput prizora iz horora, za osobe koje pate od Kotardova sindroma to nije mašta, nego surova svakodnevica.
Ovaj rijetki psihijatrijski poremećaj, poznat i kao „sindrom hodajućih mrtvaca“, navodi oboljele da negiraju vlastito postojanje, gube osjećaj stvarnosti i vjeruju da su već preminuli ili da njihovi dijelovi tijela propadaju. Stručnjaci ističu kako je riječ o jednom od najneobičnijih i najtežih oblika zabludnih poremećaja.
Žena koja je negirala glad i vlastito tijelo
Kotardov sindrom prvi je 1880. godine opisao francuski neurolog i psihijatar Jules Cotard, nazvavši ga le délire des négations – zabluda negacije. Od tada je medicina zabilježila niz slučajeva različite težine i kliničke slike.
Blagi oblici poremećaja mogu se očitovati kroz duboku depresiju i izraženo samoprijekorno ponašanje, dok teži slučajevi uključuju intenzivne zablude o nepostojanju, besmrtnosti ili potpunom raspadanju tijela.
Jedan od najpoznatijih povijesnih slučajeva, poznat kao Mademoiselle X, opisuje ženu koja je tvrdila da nema dijelove tijela te da ne osjeća glad. Smatrala je da je osuđena na vječnu propast i da stoga ne može umrijeti prirodnom smrću. Nažalost, njezina zabluda završila je tragično – umrla je od gladi.
Osjećaj smrti, raspadanja i besmrtnosti
Iako su slučajevi Kotardova sindroma rijetki, stručna literatura navodi kako je središnji simptom gotovo uvijek zabluda negacije – poricanje vlastitog postojanja, dijelova tijela ili osnovnih tjelesnih funkcija.
Kod nekih bolesnika pojavljuje se paradoksalna zabluda besmrtnosti, dok drugi čvrsto vjeruju da su već mrtvi ili da im se tijelo raspada. Zbog malog broja dokumentiranih slučajeva, točni postotci variraju od istraživanja do istraživanja.
Dječak koji je mislio da je leš
Jedan suvremeni slučaj uključivao je četrnaestogodišnjaka s epilepsijom koji je nakon napadaja razvijao simptome Kotardova sindroma. Tijekom epizoda, koje su trajale od tri tjedna do tri mjeseca, tvrdio je da su svi oko njega mrtvi. Sebe je opisivao kao leš te je predviđao smak svijeta u roku od nekoliko sati.
Njegovo ponašanje bilo je potpuno povučeno, bez interesa za društvo ili zabavne aktivnosti. Svijet oko sebe doživljavao je kao prazan i beživotan.
„Jetra mi se raspala, mozak je paraliziran“
Još jedan dokumentirani slučaj odnosi se na 49-godišnjeg muškarca koji je postupno prestao brinuti o vlastitom tijelu i počeo dijeliti osobne stvari, uvjeren da mu više neće trebati. Odbijao je hranu i bio siguran da ga progone zlonamjerne osobe.
Tjedan dana nakon prijema u bolnicu izjavio je liječnicima da je već mrtav. Tvrdio je da mu želudac ne radi, da mu se jetra raspala, da mu je mozak paraliziran, a lice ostalo bez krvi. Ležao je nepomično u krevetu i govorio da čuje glasove koji mu poručuju da je – vrag.
Takve zablude mogu biti iznimno intenzivne i uvjerljive, što dodatno otežava liječenje i komunikaciju s bolesnikom.
Može li se Kotardov sindrom liječiti?
Stručnjaci naglašavaju kako Kotardov sindrom još uvijek nije službeno priznat kao zasebna dijagnoza u najvažnijim međunarodnim medicinskim priručnicima, poput američkog priručnika za mentalne poremećaje (DSM) ili međunarodne klasifikacije bolesti Svjetske zdravstvene organizacije (ICD-10). Često se promatra kao dio teških depresivnih ili psihotičnih poremećaja.
Unatoč zastrašujućim simptomima, dobra je vijest da se stanje može uspješno liječiti. Terapija obično uključuje:
- antipsihotike
- antidepresive
- psihoterapiju
- u težim slučajevima i elektrokonvulzivnu terapiju
Prema dostupnim podacima, pojedini pacijenti mogu pokazati značajno poboljšanje već nakon dva tjedna pravilno odabrane terapije. Pravodobno prepoznavanje simptoma i stručna pomoć ključni su za oporavak.
Granica između uma i stvarnosti
Kotardov sindrom podsjeća koliko je ljudski mozak složen i koliko percepcija stvarnosti može biti krhka. Kada se poremeti ravnoteža u mozgu, osoba može izgubiti osjećaj identiteta, tijela i samog postojanja.
Iako je riječ o rijetkom poremećaju, njegovo proučavanje pomaže znanstvenicima bolje razumjeti mehanizme svijesti, depresije i psihotičnih stanja. Ono što je nekada zvučalo poput književne fantastike danas je predmet ozbiljnih znanstvenih istraživanja.
