Vozači diljem Hrvatske svakodnevno usporavaju pred kućištima za nadzor brzine, no samo dio njih doista snima prekršaje. MUP koristi sustav premještanja uređaja zbog kojeg nitko ne može znati gdje je prava kamera.
Na hrvatskim cestama postavljeno je stotine kućišta za nadzor brzine, ali aktivnih kamera znatno je manje nego što većina vozača misli. Ministarstvo unutarnjih poslova koristi sustav takozvane rotacije kamera, pa se uređaji redovito premještaju s jedne lokacije na drugu.
Takva praksa stvara dodatni oprez među vozačima jer nitko ne može biti siguran nalazi li se u kućištu prava kamera ili samo prazna kutija.
Prema posljednjim podacima iz veljače ove godine, na hrvatskim prometnicama nalazi se ukupno 767 kućišta i svega 201 fiksni uređaj koji se prema potrebi premješta između lokacija.
Samo dio kamera zaista snima
Kada se usporedi broj kućišta i stvarnih uređaja, dolazi se do podatka da je vjerojatnost da kamera zaista snima na određenoj lokaciji oko 26 posto.
MUP ističe da lokacije za postavljanje kućišta određuju lokalne policijske postaje nakon analiza prometnih nesreća i mjesta na kojima se najčešće vozi prebrzo.
Sustav rotacije koristi se upravo zato da vozači ne bi mogli unaprijed znati gdje se nalazi aktivni radar.
Uz postojeće lokacije, policija planira postaviti i nova kućišta za fiksne radare do kraja godine.
Kamere mogu pratiti više traka odjednom
Na hrvatskim prometnicama koriste se sofisticirani uređaji poput modela Gatso T-Series, koji mogu nadzirati čak šest prometnih traka istodobno.
Kamere registriraju vozila na udaljenosti od približno stotinu metara, dok se fotografija prekršaja snima na oko 35 metara od uređaja.
Sustav može pratiti do 32 vozila istodobno, a radi danju i noću te u svim vremenskim uvjetima zahvaljujući infracrvenom osvjetljenju bez vidljivog bljeska.
Uređaji mogu evidentirati brzine do čak 300 kilometara na sat.
Kamere mogu vidjeti i unutrašnjost vozila
Nadzor brzine nije jedina mogućnost ovih uređaja. Kamere mogu snimiti i unutrašnjost automobila ako je fotografija dovoljno kvalitetna.
To znači da bi policija, osim prekoračenja brzine, teoretski mogla utvrditi i druge prekršaje poput korištenja mobitela tijekom vožnje ili nevezanja sigurnosnog pojasa.
Sustav automatski očitava registarske oznake i podatke šalje izravno na server MUP-a, što omogućuje i provjeru registracije vozila.
Ipak, u praksi se kamere zasad uglavnom koriste za nadzor brzine, dok se ostale mogućnosti rijetko primjenjuju.
Kolika je tolerancija prije kazne?
Prilikom mjerenja brzine primjenjuje se sigurnosna razlika, odnosno tolerancija uređaja.
Za brzine do 100 km/h od izmjerene vrijednosti oduzima se 10 km/h, dok se za brzine iznad 100 km/h odbija deset posto izmjerene brzine.
To u praksi znači da vozač u naselju s ograničenjem od 50 km/h neće biti kažnjen ako vozi 60 km/h. Kazna može stići tek od izmjerene brzine od 61 km/h.
Kazne za prekoračenje brzine u naselju kreću se od 30 eura za manje prekoračenje pa sve do 2650 eura ili zatvorske kazne do 60 dana za najteže prekršaje.
Za vožnju izvan naselja kazne su nešto blaže, ali i dalje mogu doseći gotovo 2000 eura, uz negativne prekršajne bodove.
Psihološki efekt važniji od broja uređaja
Sustav s velikim brojem praznih kućišta osmišljen je kako bi vozači stalno imali osjećaj da ih kamera može snimiti na bilo kojoj lokaciji.
Na taj način policija pokušava postići smanjenje brzine i povećati sigurnost na cestama bez potrebe da svako kućište ima aktivan uređaj.
Vozači zato ni danas ne mogu sa sigurnošću znati koje ih kućište doista nadzire, a koje služi samo kao upozorenje.
