Urednik i voditelj popularne emisije ‘Nedjeljom u 2’, Aleksandar Stanković, na Facebooku je najavio gosta sljedeće epizode.
“‘Jedan život, miran, tih…’ Gost NU2 don Roko Kaštelan svećenik iz Trogira”, napisao je Aleksandar uz fotografiju spomenutog svećenika. Nakon što je u prošloj epizodi gostovala književnica Vedrana Rudan i šokirala gledatelje britkim izjavama o tome da želi eutanaziju, ali i o Srbiji. čini se da nas čeka jedna drugačija epizoda, piše Dnevno.hr
Gledatelji ‘Nedjeljom u 2’ iznijeli su svoje mišljenje o gostu u komentarima: “Od kada Stanković u emisiju ne dovodi političare nego obično – neobične ljude gledam svaku epizodu”, “Ovo se gleda pod obavezno, rijetko koji svećenik me oduševio u Solinu iza Don Mira”, “A napokon, da i Stanković pozove našeg dragog svećenika koji slijedi pravi: “Put, Istinu i Život”. Neka je hvala i slava milosrdni Isus i Majka Marija”, “I tako on našao mir u sramotnoj KC koju svi mi plaćamo Crnjak!!” i “Popovi nisu obični ljudi, oni su u rangu političara”, neki su od komentara na objavu.
Problematičan mladić
Don Roko Kaštelan mladi je svećenik iz Zakučca, sela kraj Omiša. Odrastao je u kršćanskoj obitelji, a kad je imao sedam godina, jako ga je potresla smrt jednog od stričeva koji je imao 24 godine. Tada je prvi put počeo propitkivati postoji li Bog i što je to patnja.
“U 5. ili 6. razredu osnovne škole počeli su pravi problemi. Često sam se znao naći s krivim društvom na krivom mjestu u krivo vrijeme. Ponekad sam trpio posljedice i zbog tuđih zlodjela. Sjećam se kad je policija prvi put došla k nama doma. Imao sam 11 godina i optužili su me da sam razbio staklo na nekom kamionu. Nisam to učinio, ali sam već tada bio kriv za sve… U školi nisu previše marili za mene, odrađivao sam minimum svojih obveza, ali sam bio u lošem psihičkom stanju, depresivan, zatvoren… Tinejdžerske godine, oko mene sve buja, a ja u nekom drugom svijetu. No okolina to nije primjećivala”, rekao je za bitno.net.
“Iz osnovne škole izašao sam načet, buntovan i anarhijski nastrojen. Na kraju 8. razreda ljudi se već nekako isprofiliraju, a za mene se govorilo da ću biti nitko i ništa. I sam sam se pomirio s činjenicom da ću ostatak života preživljavati. Dodatni problem stvarao mi je daltonizam, zbog čega su mi opcije daljnjeg školovanja bile ograničene. Kao klinac volio sam računala, ali sam na kraju upisao trogodišnju trgovačku školu u Omišu. Bila je to pogreška jer me ni škola ni struka nisu zanimali. Imao sam osjećaj da mi ništa ne polazi za rukom, nisam se uspijevao ostvariti. Utjehu sam pronašao u većoj slobodi koja dolazi s ulaskom u srednju školu: prva eksperimentiranja sa zabranjenim sredstvima, alkohol, cigarete… Moji grijesi postali su ozbiljniji i teži, a zapravo sam vapio i tražio ispunjenje”, nastavio je don Roko.
‘Moj je život preuzela tama’
Odlučio se učlaniti u Torcidu te je počeo aktivno pratiti nogomet. Kad je igrao Hajduk, njega na nastavi nije bilo. Kaže kako je bio najgori učenik u školi te da su mu čak i prijetili da će ga izbaciti. Zadnji dan škole zapalio je knjige i udžbenike.
“I dalje su me mučila unutarnja depresivna stanja, osjećaji patnje i samoće. Imao sam prijatelje, ali si kao muško, pritom još visok i snažan, nisam dopuštao pokazati slabost. Svatko se na svoj način nosio s problemima, o njima nismo pričali, a nismo ih ni naučili rješavati. Tako su se slabosti i problemi samo gomilali na hrpu. Moj je život preuzimala tama, sve je oko mene bilo mračno. Ozbiljno sam razmišljao da okončam besmislen život, drugog izlaza nisam vidio. Ovo nije samo moja priča, već stvarnost mnogih mladih: tražimo budućnost, a ne možemo pronaći izlaz…”, bio je iskren.
Prekretnica u njegovom životu dogodila se kad je ima 18. godina – dijagnosticiran mu je Hodgkinov limfom koji se liječi kemoterapijom.
Život na rubu i veliki preokret
“Četiri mjeseca, dok sam primao kemoterapije, nisam izlazio iz kuće, dobio sam pažnju obitelji, ali sam ju počeo i iskorištavati. Nakon što sam ušao u remisiju jedino o čemu sam razmišljao bilo je kako se vratiti starom životu, uplatiti listić u kladionici, zapaliti cigaretu, popiti pivu i plakati nad sobom”, ispričao je.
Nakon ozdravljenja živio je na rubu – zaustavljala ga je policija, vršila pretres, legitimacije, zatvarala mu prijatelje… Počeo se sukobljavati s roditeljima. Zvali su ga Sarma, a on je mislio da nakon bolesti ima pravo voditi takav život.
“Kulminacija svega bila je u Milanu 2012. godine. Igrali su Inter i Hajduk i naši su pobijedili 2-0. U jednom trenutku oko stadiona je nastala “gužva”, nakon čega je nas dvadesetak završilo u talijanskom pritvoru gdje smo doživjeli novu razinu maltretiranja. S obzirom na to da sam se isticao svojom fizionomijom, inspektori su mislili da sam vođa skupine. Prijetili su nam, slikali zjenice za Interpolove tjeralice, držali u ćeliji punoj izmeta. Kasnije su nas prebacili u hodnik, no nije me bilo briga. Ostao sam hladan, legao na pod pored njih i išao spavati. Bio sam otupljen”, nastavio je svoju priču.
Ispričao je i kako se okrenuo vjeri.
“Ključnu ulogu odigralo je jedno gostovanje u Osijeku. Gore smo bili tri dana, spavali svi zajedno u jednoj kući. Stavio sam u sebe sve i svašta, od droge do alkohola. Dok sam bio „na tripu“ pojavilo se nešto u mojoj glavi, kao da je Bog rekao „dosta“. Ta me spoznaja zaslijepila poput sv. Pavla, znao sam da ne mogu više tako. Vratio sam se s gostovanja i odlučio na potpunu promjenu”, ispričao je don Roko koji će svoju priču najvjerojatnije podijeliti i sa Stankovićem.
