Politička kriza u Bosni i Hercegovini dostiže novu razinu napetosti nakon što je Tužiteljstvo BiH izdalo naloge za privođenje vodećih dužnosnika Republike Srpske, uključujući Milorada Dodika. Taj potez dolazi u trenutku kada je visoki predstavnik Christian Schmidt, bez podrške Vijeća sigurnosti UN-a, nametnuo zakonodavne izmjene, što su u RS-u protumačili kao izravno kršenje Daytonskog sporazuma.
U pozadini eskalacije, Hrvatski narodni sabor i lider HDZ-a BiH Dragan Čović jasno poručuju da Hrvati neće sudjelovati ni u kakvom sukobu između Srba i Bošnjaka. “Ne želimo nikakve sukobe niti potpirivanje tenzija”, poručio je Čović, dodajući kako Hrvati ostaju privrženi miru i političkom dijalogu. Time je poslana poruka zabrinutosti, ali i distanciranja od trenutnih prijetnji destabilizacije.
Čović je naglasio da krizu vidi kao priliku za dogovor triju naroda o budućnosti zemlje, a ne kao razlog za produbljivanje podjela. Smatra da stabilnost BiH moraju osigurati domaći akteri te odbacuje optužbe o navodnom hrvatskom separatizmu, pozivajući na jednakopravnost i uklanjanje uzroka nezadovoljstva.
Pokušaj stvaranja građanske države kao uzrok nestabilnosti
Aktualna situacija svjedoči o novom valu pokušaja redefiniranja političkog sustava BiH u pravcu tzv. građanske države, što je dugoročna aspiracija bošnjačke političke elite. Iako Bošnjaci čine etničku većinu, povijesno i teritorijalno gledano kontroliraju manje od trećine teritorija BiH. Prema analizama, Srbi upravljaju s oko 49% teritorija kroz entitet Republika Srpska, dok Hrvati, iako brojčano treći narod, imaju značajnu kontrolu u zapadnim i južnim dijelovima BiH, osobito u Hercegovačko-neretvanskoj i Zapadnohercegovačkoj županiji.
Bošnjački politički projekt “građanske BiH” zanemaruje ustavnu realnost konstitutivnih naroda i nastoji izborni sustav pretvoriti u mehanizam dominacije većine. To se naročito očituje u izboru hrvatskog člana Predsjedništva BiH – Željko Komšić je više puta izabran pretežito bošnjačkim glasovima, što su hrvatske stranke i brojne međunarodne organizacije okarakterizirale kao narušavanje političke jednakopravnosti Hrvata.
Pritom se često prešućuje da su upravo takvi pokušaji političke dominacije u prošlosti izazivali najveće sukobe. Ignoriranje etničkog i teritorijalnog ustroja države, kako je to definirano Daytonskim mirovnim sporazumom, u praksi dovodi do jačanja separatističkih tendencija i dublje političke polarizacije.
Militarizacija krize – pouke iz 90-ih
Pojedini bošnjački dužnosnici računaju na potporu međunarodnih vojnih snaga – EUFOR-a i NATO-a – koje su stacionirane u BiH. No, iskustvo iz ratnih 90-ih jasno ukazuje da međunarodna prisutnost ne znači podršku jednoj strani, već prvenstveno očuvanje mira i sprječavanje sukoba. Vojne misije neće intervenirati kako bi mijenjale političke odnose ili granice unutar zemlje.
Također, raspored EUFOR-a (misija Althea) jasno pokazuje da je njihov mandat obrambene i stabilizacijske prirode, a ne provedbeni. Unatoč retorici iz Sarajeva, nema naznaka da bi međunarodna zajednica bila spremna intervenirati u eventualni unutarnji sukob, osim kako bi zaustavila borbe i očuvala postojeće linije razgraničenja.
RS ne priznaje odluke Sarajeva, Hrvati ostaju po strani
Ako se Republika Srpska u praksi odvoji od institucija BiH, a Hrvati zadrže neutralnost, Bošnjaci neće imati kapacitet promijeniti status quo. Čak i uz podršku dijela međunarodne zajednice, vojnim sredstvima nije moguće nametnuti kontrolu nad teritorijem koji etnički i politički nije pod bošnjačkom dominacijom.
Prema kartografskim i demografskim analizama, jasno je da je BiH duboko decentralizirana zemlja. Pokušaji da se stvori unitarni model vlasti naišli su i ranije na otpor Srba i Hrvata. Dodatno, oružane snage BiH, iako formalno jedinstvene, u praksi su sastavljene od pripadnika koji primarno odgovaraju svojim nacionalnim strukturama, što dodatno otežava ideju centralne dominacije.
Hrvatski političari svjesni su i dugoročne opasnosti – ukidanjem RS-a, Hrvati bi se mogli naći u poziciji manjine u unitarnoj BiH, što dodatno objašnjava zašto izbjegavaju svrstavanje. Povijesno gledano, Hrvati su također bili žrtve etničkog čišćenja u ratu i ne žele ponovno snositi posljedice tuđih sukoba.
Milanović: Hrvatska neće podržati destabilizaciju BiH ni političke eksperimente
Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović u više je navrata upozorio da međunarodni pritisci na srpske predstavnike u BiH, poput Milorada Dodika, neće uroditi plodom, već će ih dodatno ojačati. Kritizirao je visokog predstavnika Schmidta i metode koje, kako tvrdi, više potiču konfrontaciju nego rješenje.
Milanović je istaknuo da Hrvatska ne brani konkretne pojedince, već načelo ravnopravnosti, upozorivši da se ovakav pristup prema Srbima može sutra primijeniti i na Hrvate. Podsjetio je da Hrvati samo traže pravo da sami biraju svoje predstavnike i da neće sudjelovati u projektima koji vode unitarizaciji BiH. Također je pozvao na traženje zajedničkog jezika sa Srbima, ističući da Hrvatsku ne zanimaju teritorijalni preustroji BiH, već stabilnost i jednakopravnost svih konstitutivnih naroda.
Zaključak: rat nije rješenje – ali politički sukob traje
Bosna i Hercegovina ostaje država bez unutarnjeg konsenzusa o vlastitom identitetu. Bošnjaci žele građansku državu, Srbi i Hrvati zadržavanje etničko-teritorijalnog modela. Visoki predstavnik svojim odlukama sve češće gura zemlju prema pravnoj konfrontaciji, što povećava rizik od destabilizacije. U takvim okolnostima, Hrvati ostaju pri stavu da ne žele rat, ali ne mogu podržati pokušaje da postanu politička manjina u zemlji koju su i sami stvarali.
Daljnji razvoj događaja ovisit će o spremnosti svih strana da poštuju postojeći ustavni okvir, ali i o vanjskim pritiscima koji često ne uzimaju u obzir složenost odnosa u BiH. Ako politička ambicija nadvlada realnost, nova eskalacija mogla bi postati više pitanje vremena nego mogućnosti.
