Predsjednica Skupštine Srbije Ana Brnabić uputila je niz oštrih kritika na račun Europske unije i Hrvatske, osvrćući se na koncert Marka Perkovića Thompsona održan prošlog tjedna u Zagrebu. U izjavi za TV Pink, Brnabić je navela da je koncert, prema njenim riječima, prerastao u “najveći fašistički skup u posljednjih 80 godina”.
“Osam je dana prošlo otkako je u glavnom gradu jedne države članice Europske unije, a to je Zagreb i naša susjedna Hrvatska, održan najveći fašistički skup u posljednjih 80 godina. 500.000 ljudi, netko kaže i manje, u zemlji koja ima oko tri i pol milijuna stanovnika vikalo ‘Za dom spremni’, a čitava Europa se i dan-danas pravi da nije čula”, izjavila je Brnabić.
Prema njezinim riječima, šutnja Bruxellesa i ostalih europskih institucija na događanja u Zagrebu je neprihvatljiva. Posebno joj je zasmetalo, tvrdi, što nitko iz bivše vlasti u Srbiji nije uputio prosvjedna pisma europskim partnerima, što smatra ozbiljnim propustom.
“Nitko od naših iz bivše vlasti nije napisao pismo sestrinskim strankama od Europskih zelenih do Europskih socijaldemokrata da kažu: ‘Molimo vas, izjasnite se, ne može tako proći’. Kad dođe do srpskih žrtava, ma baš ih briga.”
Brnabić je dodatno izrazila nezadovoljstvo činjenicom da niti jedan predstavnik aktualne oporbe u Srbiji nije prisustvovao obilježavanju godišnjice zločina nad Srbima u Bratuncu, gdje se 5. srpnja komemorira stradanje civila iz 1992. godine.
“Meni je prije svega neoprostivo i ne mogu razumjeti da nitko iz bivše vlasti, odnosno današnje oporbe, nije otišao 5. srpnja u Bratunac, da počnemo od toga.”
Osim Bratunca, Brnabić je spomenula i zločine u Srebrenici nad srpskim stanovništvom, tvrdeći da su ti događaji potpuno ignorirani u međunarodnoj javnosti.
“Koliko tih naših različitih blokadera uopće zna da je u Srebrenici postojao logor za Srbe, gdje su držali srpsku djecu, kojoj su prije toga sve ubili.”
Brnabićine izjave dolaze u osjetljivom trenutku regionalnih odnosa i ponovno otvaraju pitanja povijesnog tumačenja sukoba, selektivnog sjećanja i odnosa međunarodne zajednice prema različitim žrtvama. U Srbiji su njezine izjave naišle na široku podršku u dijelu političkog spektra, dok u Hrvatskoj izostaje službeni odgovor.
Ostaje za vidjeti hoće li ovakve optužbe dodatno zakomplicirati ionako krhke odnose između Zagreba i Beograda, osobito u kontekstu europske integracije i zajedničke regionalne budućnosti. Dok jedna strana proziva zbog prešućivanja ekstremizma, druga će zasigurno uzvratiti s vlastitim argumentima – i novim pitanjima za povijest i politiku.
