Hrvatski sabor, institucija koja bi trebala biti primjer dijaloške kulture i političke zrelosti, svjedočila je nevjerojatnom ispadu zastupnika Milorada Pupovca (SDSS). Tijekom burne rasprave oko pozdrava “Za dom spremni”, Pupovac je saborskog kolegu Josipa Jurčevića (NZ) – bez imalo zadrške – nazvao “profiterom i smećem”.
Ovakav javni istup jednog dugogodišnjeg zastupnika u parlamentu članice Europske unije izaziva šok i zgražanje. Postavlja se pitanje: odakle hrabrost bilo kojem zastupniku da drugog izabranog predstavnika građana nazove “smećem”, i to u samom srcu hrvatske demokracije?
U središtu rasprave bio je govor Mire Bulja (MOST), koji je završio riječima “Za dom spremni”. I dok su reakcije bile očekivano podijeljene – od opomene predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, koji je upozorio na dvostruku konotaciju pozdrava, do osuda s lijevog političkog spektra – reakcija Pupovca nadišla je sve granice političkog i ljudskog dostojanstva.
“Nije li dovoljno da netko pozdravlja s ustaškim pozdravom ZDS da bi se znalo ili da nije normalan pa ne zna što to znači ili da je doista to što stoji iza tog pozdrava”, izjavio je Pupovac prije nego je, obraćajući se Jurčeviću, izgovorio riječi koje su sabornicu ostavile bez daha: “Profiter i smeće jedno.”
U trenutku kad politička scena traži više odgovornosti i uvažavanja, ovakvi ispadi ne pridonose dijalogu – oni ga uništavaju. Pupovac je dugogodišnji saborski zastupnik, predsjednik stranke koja redovito sudjeluje u vlasti i osoba s političkim kapitalom. Upravo zbog toga, njegove riječi imaju težinu, a izgovorene uvrede nisu tek impulzivne reakcije – one su simbol dubokog prezira prema neistomišljenicima, čime se otvara zabrinjavajući prostor za normalizaciju političke netrpeljivosti.
Nacionalne i povijesne teme često izazivaju podjele – no upravo zato je odgovornost na saborskim zastupnicima veća nego ikada. Mogu li građani očekivati argumentiranu raspravu, ako oni koji bi je trebali voditi posežu za uvredama koje bi u bilo kojem profesionalnom okruženju bile povod za sankciju?
Nije riječ o političkom neslaganju, već o verbalnom nasrtaju na temeljne vrijednosti demokratske rasprave. Jer ako u najvišem zakonodavnom tijelu postaje dopušteno nazivati kolege “smećem”, gdje se onda povlači crta?
